Hartmannovi čvorovi, podzemne vode, Neufert ili ‘Kakve gluposti uče (hrvatski) arhitekti?’

Jedna od najvažnijih knjiga za arhitekte, bili oni mladi ili stari, studenti ili desetljećima zaposleni jest ’Elementi arhitektonskog projektiranja’, autora Ernsta Neuferta. Da si olakšaju svakodnevicu, arhitekti samo izgovore riječ NOJFERT i jasno je o čemu govore. Da parafraziram jednu arhitekticu; korisnost Neuferta je poput HAK-ovog vozila kad ti se pokvari auto u snježnoj oluji. Uistinu, ‘Neufert’ je biblija za arhitekte, točka na i, alfa i omega, spas u zadnji čas. Kako navodi sam Profil:

Prvo izdanje ove svjetski poznate i priznate knjige pojavilo se 1936. godine i otad je doživjelo 36 izdanja. Već to govori da je riječ o kapitalnoj knjizi u području graditeljstva, bez koje ni danas ne mogu graditelji, projektanti,
nastavnici građevinskih škola i fakulteta te učenici i studenti. To je neizostavan priručnik svakoga građevinskog inženjera i arhitekta. Hrvatsko izdanje pripremljeno je prema 36. izdanju, izašlom potkraj 2000. godine. U njegovoj pripremi sudjelovalo je četrdesetak naših znanstvenika i stručnjaka, različitih struka i disciplina. Prijelom knjige, crteži, tehnička i grafička rješenja istovjetni su izvorniku.

Pun naslov knjige:

Elementi arhitektonskog projektiranja: osnove, norme i propisi o projektiranju, građenju, oblikovanju, prostornim potrebama i prostornim odnosima; mjere za zgrade, prostorije, uređaje i pribore s čovjekom kao mjerilom i ciljem: priručnik za arhitekte i druge graditeljske stručnjake, investitore, predavače i slušače na fakultetima i stručnim školama: s preko 6400 slika i tablica.

Knjiga ima 648 stranica i teška je više od 2 kilograma. Osobno, ne sumnjam da gorespomenuti HAK-ovci sa sobom imaju i termosicu s vrućim čajem ili kokošjom juhom. Neufert je neprikosnoven. No dobro, u čemu je problem?

E moj Nojferte…

Ernst Hartmann

Do problema dolazimo u jednom kratkom poglavlju zvanom Građevna Biologija (str. 34-36 u tiskanom izdanju, 50-52 u PDF-u) koje je u potpunosti posvećeno šarlatanstvu i idiotarijama. U njemu Neufert slijepo navodi tvrdnje Dr. Ernsta Hartmanna i njegovog manje poznatog kolege Huberta Palma. U Njemačkoj, Hartmann je začetnik ideje o GS-u (Geopatski Stres, ili po Merseyside Skepticima – Generičko Sr***). Naime on je otkrio tzv. Hartmannove linije koje navodno presijecaju cijelu površinu zemlje, a predstavljaju područja negativnog utjecaja zemaljske energije. Linije su široke ~20 cm, a javljaju se u razmacima od 2 do 2.5 metra, u smjeru sjever-jug i istok-zapad. Najopasnija mjesta su na sjecištima tih linija (tzv. Hartmannovi čvorovi), pogotovo u blizini podzemnih voda koje su glavni uzročnik pojačanog Geopatskog Stresa.

Postoji li ikakav dokaz za ove tvrdnje? Kratak odgovor – ne. Navodna geopatogena zračenja koja su uzročnik tih linija se zovu E-zrake (na hrvatskom bi se zvale Z-zrake: Z kao Zemlja). Te zrake se ne mogu detektirati nikakvim znanstvenim instrumentima ili mjerenjima – one se otkriju tek upotrebom rašlji i/ili visaka. Spomenuti “alati” su već stoljećima omiljena pomagala najrazličitijim šarlatanima i prevarantima diljem svijeta. Osobno, jedino mjesto gdje sam vidio korištenje rašlji jesu crtići Zekoslava Mrkve i mislim da bi tako trebalo i ostati. Rašlje i visci kod dobronamjernih šarlatana funkcioniraju tek pomoću ideomotornog efekta (Wiki) – nesvjesnih pokreta ruke (YouTube). Kod prevaranata, naravno, to je sve jako svjesno i hotimice.

Hartmann je cijelu teoriju utemeljio na svojim površnim promatranjima i anegdotama. Niti jedan znanstveni eksperiment nije potvrdio ni postojanje, a kamoli mehanizam njegovih navodnih zračenja, linija i čvorova. Nije naodmet ni spomenuti da je Hartmann bio veliki pobornik homeopatije koju je koristio kao lijek za GS-om uzrokovane bolesti. Hartmannov poznati citat, koji ilustrira njegovu smiješnu logiku i metodologiju ide ovako:

Jednom sam bio u kući jednog čovjeka i upozorio ga da NE spava na određenom mjestu. Čovjek je mislio da sam budala. 12 godina kasnije, umro je od raka.

Sramotno je da jedan doktor misli da ovakva pričica dokazuje išta osim nesposobnosti. Kao prvo, ovo je tek anegdota koja je znanstveno i medicinski bezvrijedna jer predstavlja tek jedan izolirani slučaj, a kao drugo – ovo je monumentalan primjer logičke pogreške “Post hoc ergo propter hoc” (Poslije toga, dakle zbog toga). Medicinski obrazovani ljudi bi morali znati bezvrijednost anegdota i opasnost placebo efekta.

A ostali?

Neufertov imenjak Hartmann je uistinu šarlatanska klasa za sebe, no u ovom kratkom poglavlju ima još imena vrijednih spomena – poput Roberta Endrosa. On je, zajedno s Karl-Ernst Lotzom (opet Ernst? To ime kao da je magnet za idiotarije) napisao “znanstveni” rad naslova ‘Neobjašnjene ozbiljne automobilske nezgode s frontalnim sudaranjem i njihovo objašnjenje pomoću geofizičkih i biofizičkih poremećaja’ koji je objavljen u… časopisu Američki Rašljar. Kunem se da ne izmišljam ove stvari.

Oni su ispitali 1000 ovakvih nezgoda i ustvrdili da se svaka od njih dogodila unutar 50 do 70 metara od zone geopatskog stresa. No dobro… Ako ignoriramo da se uslijed razmaka Hartmannovih linija od 2/2.5 metra zona GS-a nađe svakih nekoliko metara, pa čak i ako ignoriramo zone pojačanog stresa svakih 15/42 metra te uzmemo u obzir samo najjače GS zone trećeg reda koje se nađu svakih 250/300 metara postaje očito da je većina točaka na kugli zemaljskoj unutar 50-70 metara od zone GS-a. A naročito ne smijemo zanemariti da ti “znanstvenici” mogu mijenjati kut kretanja Hartmannovih linija ovisno o terenu (čitaj: po želji) i do 15°, te da postoji dodatna dijagonalna mreža linija sa sličnim pravilima (Curryjeva mreža), kao i imaginarno zračenje imaginarnih podzemnih voda. Zaključak? Ovi šarlatani se igraju znanosti, a šira populacija nažalost nema dovoljnu moć kritičkog razmišljanja da se obrani od tako štetnih ideja. Evo kako izgledaju te navodne GS mreže:

 

Mislim da je nemoguće naći točku koja nije unutar 50-70 metara od zone GS-a, pogotovo ako ju ne želiš naći.

Nakon objašnjenja Hartmannovih linija i savjeta gdje i kako postavljati krevete i namještaj, poglavlje se nastavlja preporukama o odabiru materijala za izgradnju. Objašnjenja zvuče jednako apsurdna kao i prethodna, dok su “autoriteti” i reference jednako sramotni ili ih uopće nema i navodi ne budu potkrijepljeni ničim. Citirat ću jedan od navoda:

Drvo se kao kondenzirana svjetlost i toplina smatra najvitalnijim gradivom.

Bez komentara.

A autoritet za ovaj dio poglavlja? Rudolf Steiner (rođen u Donjem Kraljevcu!), utemeljitelj antropozofskog pokreta, pa tako i antropozofske medicine. Rasprostranjenost tih budalaština u svijetu je takva da zaslužuje neki budući tekst. Za sada, ipak, dosta je reći da su to velike budalaštine, odnosno da imaju veze sa homeopatijom.

Tu se poglavlje bliži kraju, uz još neke besmislene komentare o štetnom antropogenom zračenju iz električnih vodova, kabela i transformatora. Već vidim, da je bilo mobitela u Nojfertovo vrijeme – vrištao bi “RAK!” A što bi tek bilo za WiFi? Brrrr…

Zabrinjavajuće? Da.

Zabrinjava činjenica što ovo nije “tek neka knjiga” u kojoj se nalaze gluposti. Takvih, hvala bogu, ima napretek i rijetko koja zaslužuje ovakav tekst i trud. Ova knjiga, međutim, je sveučilišni priručnik:

Odlukom Senata Sveučilišta u Zagrebu pod brojem 02-352/3-2002., od 12. veljače 2002. knjizi pod naslovom Elementi arhitektonskog projektiranja, prijevod s njemačkog djela Bauentwurfslehre (36. Auflage) autora Emsta Neuferta (prijevod dr. sc. Andrija Prager) odobrava se korištenje naziva sveučilišni priručnik {Manualia univerzitatis studiorum Zagrebiensis).

Mnoga problematična pitanja se mogu postaviti u vezi svega ovoga, a implikacije mogu biti vrlo široke.

Neufert je u tom poglavlju apsolutno promašio. Postoje 2 moguća objašnjenja: a) on ne razumije znanstveni proces, ili b) nije niti proučio radove autora koje navodi kao reference (ili c) sve navedeno). Tu može sve stati, ali ipak, pitanje je kolika je kvaliteta ostatka knjige ako je autor ovako površan i nestručan u cijelom jednom poglavlju. Olakotna okolnost Neufertu je apsolutna rasprostranjenost ovakvih bedastoća u Njemačkoj, te je moguće da ni on nije ostao imun. I još jedna “dobra” stvar jest da je dosta toga kvalificirao izrazima poput “prema iskustvu…”, “prema navedenim autorima…”, “tvrdi se…”. To ga ipak ne razrješuje profesionalne odgovornosti. Također me brine i “četrdesetak naših stručnjaka” koji su sudjelovali u pripremi ovog izdanja. Ali možemo i dalje… Kakvi su kriteriji Senata sveučilišta pri odabiru udžbenika? Ako je ovaj udžbenik (ili njegov dio) totalno smeće, koliko je ostale literature upitno? Nadam se da je ovo izolirani slučaj, no uputio sam upit Sveučilištu u Zagrebu i željno iščekujem odgovor.

Ovo nije mala stvar. Na stranu bapske priče, zbog ovakvih propusta se cijelom nacijom i kulturom pospješuje širenje opasno glupih ideja od podzemnih voda do štetnih energija i zaštitnih bakrenih spirala. Kad šarlatani mogu prstom uprijeti u sveučilišni udžbenik kao potvrdu svoje struke, nešto se treba promijeniti. Arhitekti su ljudi o kojima ovisimo da kompetentno i nadasve sigurno izgrade domove gdje spavaju naša djeca i oni bi (a i mi) morali biti zaštićeni od ovako apsurdne edukacije i perpetuacije nonsensa. Osobno me još od djetinjstva zanimala ta ideja o podzemnim vodama i zračenju koja je praktički dio opće kulture u Hrvata. Sad mi je malo jasnije… Ako takvo vjerovanje završi u sveučilišnom udžbeniku, kako očekivati da se neće naći među bezbrojnim gatarama i iscjeliteljima, pa preko njih doprijeti u javnu svijest? Ipak, vjerujem da velika većina arhitekata ovaj dio Neuferta zdravo ignorira pri donošenju odluka o projektiranju.

Još jedan detalj iz knjige:

Ova knjiga objavljuje se u suradnji s Institutom građevinarstva Hrvatske.

Zabrinjavajuće, zar ne? Nadam se da tome možemo stati na kraj.

 

Za provjeru iznesenih informacija, samu knjigu možete naći na ovim linkovima:

Scribd1              Scribd2             PDF

Navedeni linkovi su namijenjeni isključivo u edukacijske svrhe, za provjeru informacija i navoda iz gornjeg teksta.