Slobodna Dalmacija: novi pokušaj odvraćanja roditelja od cijepljenja djece

Ovog petka sam doživio neugodan šok prolazeći kraj Tiskovog kioska. Vrišteći, u moju percepciju je ušao naslov ‘Država nas je kaznila, ali nećemo cijepiti bebu!’

Ovakve priče se često probiju u dnevni tisak, ali ne na ovaj način, kao glavna vijest na naslovnici, odnosno ‘PRIČA DANA’.

Jedno objašnjenje dramatičnog plasmana priče je jasno – “slow news day”, iliti, prema Wiki:

• vrijeme kad medijske organizacije objavljuju trivijalne priče uslijed nedostatka značajnijih novosti

Drugi faktor eksponiranosti priče je, čini se, činjenica da je jedan od roditelja male Lore “poznati zadarski fotoreporter”. Mislite li da taj fotoreporter možda ima poznanstva u Slobodnoj Dalmaciji?

Glavni ‘skandal’ u tekstu je kažnjavanje ovog mladog para propisanom kaznom od 2000kuna. Čak i bez ulaska u opravdanost ovakve kazne, ovakav senzacionalizam ne ide na čast novinarstvu. Jer, iz samog teksta je jasno da roditelji nisu kažnjeni već ih je sutkinja tek opomenula (što je skandal iz moje perspektive). Koliko god je status mučenika važan za ovakve priče, Lorine roditelje će kazna – nadajmo se – snaći tek pri odbijanju nekog budućeg termina cijepljenja.

Sam članak od pune dvije novinske stranice iznosi klasične teze o opasnosti cjepiva, mogućim nuspojavama, bolestima, otrovima u cjepivima, kao i neizbježan komentar Lidije Gajski o temi. Jedina informacija koja ima ikakvu utemeljenost je stiješnjena u malu kućicu u kojoj odvjetnik kaže da roditelji nemaju pravo osporavati odluku jer ovaj slučaj ne spada u Zakon o pravima pacijenata, već u Zakon o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti.

Pitam se je li novinar mogao biti prijetvorniji u kreiranju priče od prikazivanja “zdravorazumskog konsenzusa” i brižnih roditelja suprotstavljenih hladnim odvjetnicima i krutom jeziku prava i nečovječnih zakona…

Koliko god roditelji u članku a priori inzistirali da su dovoljno informirani, jasno je da to nije istina.

Cjepiva, naime, imaju DVA načina djelovanja:

• individualni imunitet – imunitet koji pojedinac dobije od pojedine bolesti za koju je cijepljen. Nijedan lijek nije savršen, pa tako ni cjepiva, za koja možemo u najboljem slučaju očekivati učinkovitost iznad 90%. Dakle, od 100 cijepljenih ljudi, njih više od 90 će uspješno razviti imunitet.
• kolektivni imunitet – također nazivan “imunitet krda”. To je imunitet koji je nužno razviti unutar neke zajednice, s ciljem sprječavanja izbijanja i širenja zaraznih bolesti. Imunitet krda je važan za mnoge populacije – cijepljene ljude kojima se cjepivo nije zaprimilo, jako mlade i jako stare ljude, te ljude kojima je zbog bilo kojeg razloga imunitet kompromitiran i ne mogu primiti cjepivo. 90% je također neka donja granica imuniteta koje zajednica/krdo mora imati da bi se smatralo sigurnim.

Ako uzmemo u obzir ovaj princip djelovanja cjepiva, jako je teško razumjeti mudre izjave “informiranih” roditelja iz članka, poput:

Jedan od argumenata cijepljenja je ugrožavanje zdravlja druge djece i stvaranje kolektivnog imuniteta, pri čemu 95 posto populacije mora biti cijepljeno kako bi se zaštitilo i onih pet posto koje se zbog raznih razloga ne smije cijepiti, što je samo po sebi kontradiktorno jer kako može necijepljeno dijete ugroziti drugo dijete, ako je ono već cijepljeno? Razlog je taj što cjepivo nije potpuno jamstvo da nećete dobiti bolest protiv koje ste cijepljeni – ističu Maja i Dino.

Naravno, ljudima koji uzimaju u obzir dobrobitet drugih i koji nisu potpali pod antivakcinacijsku propagandu ovo uopće nije kontradiktorno. Ogroman razlog cijepljenja je, uz osobnu zaštitu, zaštita drugih oko sebe. Dakle, ne cijepimo se da se zaštitimo od onih koji se ne mogu cijepiti, nego upravo da bismo njih zaštitili!
Uostalom, nitko nikada nije tvrdio da su cjepiva potpuno jamstvo imuniteta.

Teško je iz ovakvih izjava iščitati razumnu informiranost, već postaje očito upravo suprotno – radi se tek o još jednom mladom paru koji cjepiva promatra kroz prizmu velike urote vlada i farmaceutskih kompanija protiv malog čovjeka. Kako drukčije objasniti njihovo neprihvaćanje osnovnih temeljnih pretpostavki cijepljenja, koje “zdravorazumski” odbacuju kao kontradiktorne?

Autor teksta također posprdno kaže:

U Hrvatskoj roditelji ne odlučuju o cijepljenju djeteta, već o tome za njih odlučuje država.

Da, kao što država određuje obveznu uplatu u zdravstveni i mirovinski sustav, obvezno osiguranje od automobilskih nezgoda, a što se tiče djece i obvezno školovanje, kao i zabranu roditelju da djecu zaposli u ugljenokopu 18 sati dnevno.
Mislimo li da se takve stvari trebaju ostaviti pojedincu i njegovoj slobodi odlučivanja?

Upravo u takvim predloženim zajednicama, općinama, školama, gdje je moć odlučivanja djelomično prebačena na roditelje, vidimo redovita mini-žarišta nekih zaboravljenih bolesti (i smrtne slučajeve) protiv kojih nas cjepiva inače štite – tipično u nekim djelovima Kalifornije i Velike Britanije.

Lidija Gajski u svom doprinosu tekstu pita:

Dokle [cijepljenje], i to za bolesti koje odavno više ne viđamo?

i kaže:

Budući da trenutačno ne postoje uvjeti za provođenje stručne rasprave jer nemate disonantnih tonova u struci sve dok je zakonska obveza na snazi, da bi se uopće otvorila stručna rasprava – treba skinuti tu obvezu, jer će onda i pedijatri moći slobodnije govoriti. To bi bilo prijelazno rješenje, nužno i za one roditelje koji su doista uvjereni da ne žele cijepiti, da im damo tu mogućnost – kaže dr. Gajski.

Da, Lidija, ne viđamo mnoge bolesti ih jer se cijepimo protiv njih!

A što se tiče potencijalne stručne rasprave, kakve veze ima zakonska obveza cijepljenja sa stručnim mišljenjima pojedinih pedijatara? Svaki pedijatar ima pravo sudjelovati u raspravi s vlastitim mišljenjima, bez obzira na zakonske obveze cijepljenja.

Inače, iz paničarenja u cijelom članku se čini da je cilj isprovocirati raspravu, bila ona stručna, kakvu zagovara Dr. Gajski, ili javna, kakvu zagovara predsjednica Udruge za zaštitu prava pacijenata Hrvatske.

Bilo kakvo umjetno iniciranje stručne rasprave je, međutim, nepotrebno, jer se znanost širom svijeta ionako neprekidno bavi ovim pitanjima i konsenzus je neumoljiv – cjepiva su korisna, sigurna i nisu otrovna.

A koji dan kasnije, isti autor, Mišel Kalajžić, piše nešto blaži osvrt na temu, uključujući u tekst i stavove Dr. Darka Richtera iz njegovog starijeg teksta ‘Istine i zablude o cijepljenju’ u kojem on neumoljivo razmontira sve panične navode oko opasnosti cjepiva.

Pa ipak, na kraju drugog teksta Mišel i dalje inzistira na nužnosti javne rasprave u vezi ovog pitanja.

Drago mi je da smo barem napravili odmak od stručne rasprave, jer unutar struke konsenzus je gotovo pa univerzalan. Što se javne rasprave tiče, u javnosti uistinu postoji kontroverza oko cjepiva, ali isključivo zbog iskrivljavanja činjenica od strane oportunista i šarlatana, kao i želje ponekih novinara da pišu o znanstvenim pitanjima o kojima nisu dovoljno kompetentni pisati.

Da, Mišel, vaše samoispunjujuće proročanstvo… pardon, “zaključak” je možda istinit.