Ubojita antivakcinacijska retorika na dnevno.hr

Jučer mi je poslan članak s dnevno.hr naslovljen

‘Cijepljenje ljudi je kao žigosanje životinja, a zakoni koji ga omogućuju zaostali su iz prošlih vremena’

(h/t Martina)

Autorica teksta je Martina Galjan. Često lamentiram o neumitnoj propasti kvalitetnog novinarstva, znam biti i dosadan, ali ni ovaj slučaj nije iznimka. Za očekivati bi bilo da ovakav tekst piše znanstveno kompetentan novinar, jer je ipak riječ o znanstvenim pitanjima. Čak i ako tekst svrstamo pod generalnu tematiku jer priča o problemima “stvarnih” ljudi, u njemu se argumenti temelje na znanosti, a autorici bi trebala biti dužnost informirati se o temi, postići nekakav balans kvalitete izvora informacija. Ali ne, znanstveni konsenzus je po Martini nešto što se ovlaš spomene (i jednako brzo odbaci), a glavnina priče bude posvećena anegdotama i autoritativnim izjavama dežurnih šarlatana. U tom slučaju mi postaje teško ozbiljno ju shvaćati kao novinarku, a izuzetno mi prikladan postaje njen Twitter tag: @palasmarsa.

Tekst počinje s pričom kojom se cilja na suosjećanje čitatelja. Radi se o jednoj 33-godišnjoj majci iz Kvarnera koja je uzeta kao primjer “200-injak domaćih roditelja koji odbijaju cijepiti djecu”. U priči imamo sve tipične antivax elemente: hrabru majku, zle farmaceutske kompanije, nerazumnu državu koja ne poštuje slobodu pojedinca…

U tih nekoliko odlomaka autorici i majci jednostavno nije jasno zašto dijete koje nije cijepljeno ne bi smjelo ići u vrtić!

Pa ovako, drage moje. Osim imuniteta pojedinca, koji je neposredan cilj cijepljenja, postoji još jedan presudan aspekt cijepljenja, a zove se “imunitet krda”, a označava razinu cijepljenja unutar neke populacije dovoljnu da bi se sprječilo izbijanje i širenje zaraznih bolesti protiv kojih se cijepimo. Okvirno gledano, ta razina bi trebala biti iznad ~95%. Čim razina padne ispod toga, imunitet krda je nedostatan i taj obrambeni dio vakcinacijskog arsenala pada u vodu. Iz tog razloga, naprimjer, cjepivo protiv gripe nije uspješno koliko vakcinacijska teorija nalaže na papiru – ono je sezonsko, daje se nanovo svake godine i razinom pokrivenosti nikad ne dosežemo imunitet krda. A koji pojedinci ovise isključivo imunitetu krda? To su:

1. Ljudi koji nisu cijepljeni
2. Ljudi koji su cijepljeni, ali se ono ne “primi”

U prvu skupinu, jasno, spadaju ljudi koji se ne cijepe svojom voljom. Tragedija, međutim, leži u ostatku, onim ljudima koji se ne smiju cijepiti – stariji ljudi, jako mlada djeca, pojedinci slabijeg imuniteta, trudnice…

Druga skupina je također jasno shvatljiva: cjepivo, kao i svaka druga zdravstvena intervencija, nema stopostotnu učinkovitost. Ta učinkovitost zna biti još dodatno snižena kod istih onih populacija navedenih u prvom slučaju.

To je dvostruka tragedija, možebitna medicinska ironija ovakve situacije; ista podgrupa ljudi koja ili ne smije primiti cjepivo ili je ono u njima manje učinkovito, oni su ugroženi od strane ljudi koji svojom “slobodnom voljom” odlučuju ne cijepiti sebe ili svoju djecu. A sve na osnovu nedostatka kritičkog razmišljanja i prihvaćanja dezinformacija od strane brojnih demagoga aktivista.

Aktivista poput Ivice Galića iz udruge nimalo dramatičnog imena “Život ili cijepljenje”. On u eter pušta tipične mantre:

Inače, istraživanja o štetnosti cijepljenja uglavnom su financirana od strane farmaceutskih tvrtki. Postoje i određena neovisna istraživanja, no ona nisu podržana od strane Svjetske zdravstvene organizacije, te se vode kao nerelevantna. S druge strane, nema pak niti jedne studije koja dokazuje da su cjepiva korisna za zdravlje.

Da, tipično. Trovanje bunara, zazivanje zlih farmaceuta i svjetske urote. I naravno, laži o nedokazanosti cjepiva. Neću navoditi nebrojena istraživanja o učinkovitosti cjepiva, izvedena na stotinama tisuća (milijunima?) ispitanika. Zainteresirani mogu informacije naći na wikipediji, ili pročitati ovaj tekst.

U krv zdravog čovjeka se između ostalog ubrizgavaju aluminij, živa, formaldehid.

Naravno, nismo mogli proći ni bez ovakvih argumenata, najnižeg oblika zazivanja naturalističkog instinkta u ljudi. Naravno, neka cjepiva uistinu sadrže tragove nekih tvari koje u velikim dozama budu otrovne. Međutim, ključ je upravo u dozi, inače bismo svi dobili trovanje olovom nakon sendviča od tune.

Velika pozornost u tekstu je posvećena i navodu o okrutnosti države i farmacije, odnosno da su “isključivo [roditelji] odgovorni ukoliko se nakon cijepljenja pojavi ikakva nuspojava”. Kao odgovor na to ću jednostavno citirati sam sebe:

Svako cjepivo ima svoj rizik, međutim, taj rizik se pokazao neusporedivo manji od bolesti protiv kojih se cjepimo. Ipak, civilizirana društva ne ostavljaju pojedince na cjedilu po cijenu “većeg dobra”. Zapadne zemlje u pravilu imaju izdašne fondove obeštećenja za potencijalne žrtve iznimno rijetkih nuspojava cijepljenja i komisije koje te fondove dodjeljuju žrtvama. Tako bi trebalo biti i u Hrvatskoj. Pritom se ne traži nužno uzročno-posljedični dokaz oboljenja, već je često dovoljno da se bolest javila u određenom roku nakon samog cijepljenja. Kriteriji su opušteni upravo zato jer je nerazumno od svakog oboljelog očekivati da proizvede dokaz koji nije tek vremenska korelacija. Ako se osoba cijepi zbog grupnog imuniteta i potom ispašta individualne posljedice, društvo treba pripomoći.

U tekstu je neizbježna i Lidija Gajski, no njeni argumenti ne zaslužuju neki poseban komentar – riječ je o patološkom poricanju znanstvene stvarnosti. Isto to poricanje joj omogućuje veliku medijsku pokrivenost, što joj sigurno ne smeta.

Ovakva situacija u medijima je uistinu tragikomična, jer ovakve površne ad-hoc argumente slušamo doista dugo. Mjesecima? Godinama? Ne. Desetljećima? Ne. Antivakcinacijski pokreti postoje već stoljećima, doslovno otkad je cijepljenja. Kvaliteta argumenata je, nažalost, ostala na istoj razini.

Je li previše od novinara očekivati da budu filter između javnosti i svakojakih oportunističkih budalaština?