Hendikep stručnosti, ili “Što je dokaz?”

Uslijed izloženosti brojnim pravnim dramama na TV-u, svi smo upoznati sa konceptom dokaza. Da budem jasniji – pravnog dokaza. U sudskim procesima je temeljan koncept nevinosti dok se ne dokaže krivnja. Nažalost, taj koncept sudske pravednosti uvelike iskrivljuje javnu percepciju znanosti i značenja znanstvenog dokaza. Sudstvo smo ustrojili na način da griješimo na stranu optuženika u slučaju nedostatka dokaza, dakle pod cijenu ostavljanja određenog broja kriminalaca na slobodi, mi se odlučujemo na zaštitu nevinosti pojedinaca pred državom. Znanost, međutim, je potpuno druga domena.

Optuženik pred sudom je po defaultu nevin. Nevinost je dobra stvar. Kao i istina. Iz tog razloga se u javnosti i pseudoznanstvenim krugovima javlja određena konflacija, brkanje znanstvenog i pravnog dokaza. Osoba koja iznosi neku teoriju ili tvrdnju jest nevina po defaultu, ali iznesena teorija i tvrdnja nisu istinite po defaultu! Teorija tek mora postati istinita, predstavljanjem dokaza koji idu u prilog istinitosti, uzimajući u obzir faktore koji mogu iskriviti stvarnu sliku stvari. Iako je istina lijepa stvar (kao i nevinost – default stanje u pravnom smislu), ona se tek treba jasno utvrditi da bi postala prihvaćena.

Ukratko – čovjek je sam po sebi, bez ikakvih dokaza, nevin dok se ne dokaže suprotno. To je pravni koncept potrebitosti dokaza. Teorija ili tvrdnja koja pokušava objasniti stvarnost, međutim, je istinita tek kad za nju postoje dokazi koji dovoljno kvalitetno izoliraju sve faktore koji mogu neutemeljeno navoditi na njenu istinitost. Izolacija faktora je znanstveni koncept.

Post hoc ergo propter hoc

Zamislimo jedan primjer.

Imamo čovjeka kojeg pijetao budi svakog jutra. Svakog jutra, nedugo nakon tog buđenja, na obzoru Sunce postaje vidljivo. Isti čovjek (koji je nevin u pravnom smislu) počinje inzistirati da njegov pijetao uzrokuje izlazak Sunca. Naravno, to je apsurdno. Ovdje ne govorim o nekakvom kolokvijalnom “zdravom razumu” (prema kojem je znanost agnostična pri testiranju tvrdnji) – taj postupak, to inzistiranje je znanstveno neobranjivo.

Potpuno je opravdano imati radnu tezu da zvuk pijetla uzrokuje izlazak Sunca, međutim tu teoriju tada moramo izložiti svim testovima koji ju mogu falsificirati (opovrgnuti) da bismo izolirali sve relevantne faktore. Netko će tog čovjeka, primjerice, pitati: “Je li Sunce izlazilo prije rođenja tvog pijetla? Hoće li prestati izlaziti kad on umre?”. Netko će dati konkretniji prijedlog i predložiti test u kojem ćemo ušutkati pijetla i vidjeti hoće li Sunce ipak izaći. U svakom slučaju, ti prijedlozi nisu puka formalnost, oni su temelj pronalaska prave istine o svijetu u kojem živimo. Ignoriranje tih osnovnih znanstvenih načela je nedopustivo u bilo kojem pokušaju traženja istine. Zašto? Zato što bez njih dolazimo do pogrešnih zaključaka.

Evolucijski gledano, naše razumijevanje stvarnosti je utemeljeno na heuristici, skupu pravila koja nam omogućuju odlučivanje u određenim situacijama. Ipak, ta ista pravila nisu uvijek točna. Jedna od logičkih pogrešaka koja je neprihvatljiva u znanstvenom, objektivnom promatranju svijeta, a temelj je naše evolucijske heuristike jest post hoc ergo propter hoc. Ona nam kaže da raniji događaj u pravilu uzrokuje onaj kasniji. U znanosti to nije dovoljno za dokaz. Zašto? Zato što znamo da često uopće nije istina. Međutim, kad su pitanju instinktivne reakcije, takav način razmišljanja je neprocjenjivo vrijedan: “Stavio sam ruku u vatru, nakon čega sam osjetio veliku bol. Zaključujem da je bol uzrokovana vatrom.” U bilo kojem slučaju s više komplicirajućih faktora od ovoga, ne smijemo se navoditi s ovakvom heuristikom, a pogotovo ne kad su u pitanju ljudske bolesti gdje svako oboljenje ima jedinstvene karakteristike i skup uzroka.

Ipak, na tako banalnoj, jednostavnoj grešci leži temelj cijelog pokreta alternativne medicine. Uzmimo primjer nekog bioenergetičara, ili možda homeopata.

Homeopat će pacijentu dati “lijek”, nakon čega će mu pacijent reći da se osjeća bolje. Čak i ako ignoriramo subjektivno poboljšanje simptoma bolesti (važan, često neshvaćen aspekt placebo efekta), to ne može biti dokaz o stvarnom djelovanju. Netko će pitati “Kako znaš da pacijent ne bi ozdravio i bez homeopatije?”. Netko drugi možda i “Kako znaš da neki drugi faktor (oblik liječenja) nije djelovao na tegobu, a ne homeopatija?”. To su samo dva osnovna pitanja koja moramo pitati (vjerujte, postoji bezbroj drugih), a koja u slučaju homeopatije bivaju neodgovorena i čak izravno ignorirana. Većina bolesti i tegoba s kojima se susrećemo su na neki način samoograničene. Ne možemo na primjeru jednog pacijenta, bez kontrole, zaključiti da je neki pripravak djelotvoran samo zato jer nam je pacijent rekao da se osjeća bolje – ta bolest ili tegoba bi možda prošla i bez ikakvog “liječenja”. Moramo provesti testove i izolirati sve faktore koji nam možda daju privid djelotvornosti tog pripravka. To je sve što znanost traži, to je ono što je nužno za zdravlje. Ako to ne prihvatimo osuđeni smo na svijet sa bezbrojnim nadriliječnicima od kojih svaki nudi svoj superučinkoviti lijek, a pravi liječnici će biti na marginama jer neće postojati interes za mukotrpan rad, učenje i stručnost. U tom stadiju je medicina bila prije tek koju stotinu godina.

Kraj

Bitno je zapamtiti ovo: Ako ne postoje znanstveni dokazi za neku terapiju (ili još gore – ako postoje dokazi koji upućuju da ne djeluje), tko god tvrdi da ta terapija djeluje i istu primjenjuje na pacijentima je opasni šarlatan koji je sam po sebi nekompetentan za pružanje bilo kakve pomoći. Stručna osoba jest i mora biti svjesna zamki koje nam pružaju naša osjetila, kao i vrijednost znanosti u izbjegavanju tih istih zamki. Naš osjećaj pravednosti, naš instinkt da budemo fer ne smije ići toliko daleko da potkopava istinu.

Na ideju za ovaj tekst sam došao pričajući s dvama doktorima o upitima pacijenata s kojima se susreću. Tema je bila nepovoljan položaj u kojem se nalaze doktori pri razgovoru o alternativnim terapijama sa svojim pacijentima. Pacijenti kod doktora nerijetko dolaze s glavama napunjenim najrazličitijim glupostima izgovorenim od strane alternativnih šarlatana, a doktor (koji mora biti znanstveno oprezan i profesionalan) te iste gluposti mora opovrgnuti bez i najmanjeg privida da pacijent priča o glupostima. Ako doktor kaže “To je glupost”, pacijent će postati defenzivan i ignorirati savjete. A ako je doktor znanstveno oprezan i kaže “za tu terapiju nema dokaza”, to nema koristi jer pacijenti ne shvaćaju značaj nepostojanja dokaza. Tu izjavu će shvatiti kao doktorovu neutralnost, koju će odvagati s ideološkom uvjerenošću nekog šarlatana s ulice. Vaga u tom slučaju jasno pada na stranu šarlatana. Iz tog razloga su liječnici uvijek hendikepirani pred šarlatanima, jednostavno jer se potonji ne moraju pridržavati i ne pridržavaju nikakvih pravila.

Budimo oprezni i informirani. Želimo li se uistinu vratiti pijavicama, magičnim eliksirima i puštanju krvi?

Ovaj unos je objavljen u alternativna medicina, kritičko razmišljanje i označen sa , , , , , , , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

Jedan odgovor na Hendikep stručnosti, ili “Što je dokaz?”

  1. Hendikep stručnosti... napisao:

    Dobar tekst.
    Preporučujem i tekst “Placebo, nocebo i pozicija alternativne medicine” ( http://www.mdexplorer.rs , pod News, str.3 )

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s