Napisati reprezentativan tekst o kiropraktici je malo izazovniji zadatak. U društvu s homeopatskim, bioenergetskim i nekim drugim alternativnim tretmanima, disciplina kiropraktike “na prvu” izgleda gotovo konvencionalno. Dok ostali barataju apsurdnim, magičnim metodama koje su apsolutno nedjelotvorne i opovrgnute iz temelja, kiropraktičari rabe svoje ruke, barataju nečim opipljivim. Kondicionirani samo TV-om i filmovima kroz koje Hollywood širi pozitivnu propagandu o kiropraktičarskim tretmanima, pa i ne možemo stvoriti realnu sliku o samoj terapiji. No nije u pitanju samo strani utjecaj – domaći estradnjaci, političari, pa čak i velike sportske institucije (Hajduk) se za pomoć znaju obratiti kiropraktičarima. Dok je u sportu riječ uglavnom o ozljedama leđa, ovim prvima kiropraktičari navodno pomažu u svakojakim problemima; od prestanka pušenja, grčeva, pa do astme, čak i raka.

U moru anegdota i pristranih informacija, javnosti je teško stvoriti smislenu sliku o bilo kojoj terapiji, pa tako i kiropraktici.

Što je kiropraktika?

Kiropraktiku je 1895. godine izumio Daniel David “D.D.” Palmer. On nije bio medicinski stručnjak ni znanstvenik, bio je zaljubljenik u metafizičke koncepte tog vremena. Bavio se frenologijom (ismijavanom još početkom 19. stoljeća!), “magnetskim iscjeljivanjem” i mnogim drugim neznanstvenim metodama s prijelaza u 20. stoljeće. Kako priča ide, te sudbonosne 1895. godine, D.D. je manipulacijom kralježnice uspio u potpunosti povratiti sluh jednom čistaču koji je bio gluh 17 godina. Palmer je otkrio da jedan kralježak nije na pravom mjestu i manipulacijom istog je rođen prvi kiropraktički zahvat. Zanimljivo, kćer tog čistača Harvey Lillarda baca sumnju i na tu besmislenu priču i kaže kako je Palmer njenog oca tek u prolazu udario teškom knjigom po leđima, a par dana kasnije je ovaj Palmeru rekao da mu se čini da mu se sluh popravio (YouTube). Ova priča ni u kojem pogledu nema veze s anatomskom stvarnošću jer slušni živci ne prolaze leđnim kralješcima, no D.D.-a nisu zanimale znanost i stvarnost – on je postao uvjeren da je otkrio uzrok svih ljudskih tegoba, kao i način njihovog izliječenja. Također, smatrao je da će kiropraktika postati velika religija, a sebe je uspoređivao s Isusom i Muhamedom.

Sam naziv metode potječe od grčkih chiros+ praktikos – u slobodnom prijevodu rukom učinjeno. Time je dobiven pozitivan marketinški učinak jer se naglašavala navodna jednostavnost i sigurnost terapija u usporedbi s konvencionalnom medicinom i njenim lijekovima i kirurškim zahvatima.

Poput većine predznanstvenih metoda liječenja, kiropraktika se temelji na kolanju životne energije odnosno opstrukcijama iste, čime se rađaju bolesti. Time se, naravno, negiraju svi drugi uzročnici bolesti (genetika, zaraza, autoimune bolesti, okolina…) – slično kao i kod akupunkture. Poremećaji u položaju kralježaka stvaraju blokade u toku energije koja u tijelo navodno ulazi kroz glavu i mozak i osigurava ravnotežu i zdravlje (energija je nazvana “urođena inteligencija”). Te prepreke se zovu subluksacije, a liječe se upravo kiropraktičkim zahvatom.

Kiropraktika se donekle i dodiruje sa medicinskom stvarnošću, ali samo utoliko što živci od mozga do ostatka tijela uistinu prolaze kroz kralježnicu. Međutim, njihova teorija kaže da svaka ljudska tegoba i svaki ljudski organ ima sa sobom povezanu točku koja se nalazi na kralježnici, a tu se stvaraju subluksacije koje sa sobom donose tegobe, koje na sreću liječi kiropraktika. Već na prvi pogled je to apsurdna teorija, moramo za primjer samo uzeti ljude paralizirana od vrata nadolje, s oštećenim vratnim kralješkom. Svi “signali” se zaustavljaju već kod vrata, osobe su sasvim nepokretne jer su živčani putevi presječeni, ali ostali organi u tijelu i dalje obavljaju svoj posao. Po kiropraktičkoj filozofiji, svi organi bi odumrli pri takvoj ozljedi! Nadalje, subluksacija je potpuno nedokazan pojam, čak se ni različiti kiropraktičari ne mogu složiti o pojedinim subluksacijama. To neodoljivo podsjeća na mnoge šarlatane, poput akupunkturista koji koriste najrazličitije akutočke, do homeopata koji nisu u stanju razlikovati svoj “lijek” od obične vode.

Mehanizam možda nema smisla, ali ima li kiropraktika učinka?

Možemo se rugati glupim teorijama i pseudoznanstvenim objašnjenjima koliko god hoćemo, ali ipak postoji velika razlika između proučavanja mehanizma terapije i proučavanja njene efikasnosti. Moguće je ne poznavati mehanizam djelovanja aspirina (acetilsalicilne kiseline), a u isto vrijeme detaljno proučiti njegov efekt. Na sreću, provedene su brojne studije o efikasnosti kiropraktike.

Bez daljnjega, rezultati su negativni, osim za bol u donjem predjelu leđa, gdje su rezultati manje jasni. Proučena je kiropraktika za generalnu bol u predjelu leđa i vrata, glavobolje, bol u ostalim djelovima tijela, astmu, alergije, ovisnosti, ADHD, vrtoglavica, visok krvni tlak, probavni problemi, menstrualni grčevi… Svi rezultati vode do zaključka da kiropraktika ne djeluje.

Ilustracija slabih kiropraktičkih argumenata slijedi.

Primjer iz britanskog kiropraktičkog bespuća

2008. godine, Simon Singh je u svojoj kolumni u Guardianu otvoreno kritizirao Britansko Udruženje Kiropraktičara i rekao da oni aktivno promoviraju kiropraktičke tretmane za bolesti poput “astme, dojenačkih kolika, problema s hranjenjem i spavanjem…” iako za njih nema ni trunke dokaza. Udruženje ga je tad tužilo za klevetu. Mogli su se braniti argumentima i znanstvenim dokazima, ali ne, oni su zloupotrijebili jedan loš zakon da bi ušutkali ljude koji ih kritiziraju po znanstvenoj osnovi. Naime, Ujedinjeno Kraljevstvo je svjetski poznato po lošim zakonima za klevetu, gdje je optuženik u praksi kriv dok ne dokaže svoju nevinost – troškovi suđenja su ogromni, a kazne još veće. Unatoč tome, Singh se odlučio braniti.

Sve ovo je odjeknulo svijetom i velik dio javnosti, skeptične i znanstvene zajednice je stao iza Singha. U periodu od samo 24 sata, 500 kiropraktičara je optuženo za lažno oglašavanje, jer su nudili liječenje bez ikakavih dokaza o učinkovitosti. Udruga Kiropraktičara nije na to reagirala istinom, već zataškavanjem. Kiropraktičarima su davali savjete da “paze što govore” pacijentima i u javnosti, a da svoje internetske stranice ugase ako ih imaju. Klasično sakrivanje dokaza.

Uslijed lavine javnih zahtjeva za znanstvenim argumentima, Udruga je objavila izjavu sa “samo 29 znanstvenih referenci”, a ista je:

…uništena od strane blogera unutar 24 sata od objave, prije daljnjeg “paranja” u British Medical Journal-u. Otkrilo se da 10 radova u referencama nemaju nikakve veze s kiropraktičkim tretmanima, a neki od njih uopće nisu bili studije. U ostatku se nalazila mala kolekcija loše izvedenih testova. Ozbiljnije, BCA (Udruga) je zavela javnost krivom prezentacijom jednog rada, revizije instituta Cochrane koji je proučio učinkovitost različitih tretmana mokrenja u krevetu

To su najbolji dokazi koje je službeno udruženje kiropraktičara uspjelo prikupiti? Pa jedan amater poput mene može prikupiti bolje potvrdne dokaze za bilo koju terapiju koja djeluje u roku od nekoliko sati! Naravno, ja sam u prednosti jer nikad ne bih pokušao na silu dokazati kiropraktiku, pa bi moji argumenti bili na strani istine i stvarnosti.

Toliko o znanstvenim dokazima za kiropraktiku, kao i regulaciji alternativne medicine… Kako kaže Edzard Ernst, poznati znanstvenik koji desetljećima proučava alternativnu medicinu: “Regulacijom besmislica opet dobiješ besmislice.”

Ne dao bog da HUPED ojača svoj utjecaj u Hrvatskoj…

Na kraju, Udruženje je povuklo tužbu protiv Singha, a moralo mu je nadoknaditi i većinu sudskih troškova. Bravo, gospodine!

A bol u leđima?

Ovdje moramo uvesti malo semantike u raspravu.

Da, neke analize studija koje će kiropraktičari rado navesti pokazuju efikasnost manipulacija za subjektivnu percepciju boli u donjem predjelu leđa. Međutim, te analize promatraju generalne manipulacije, ne nužno kiropraktiku. One nipošto ne opravdavaju korištenje kiropraktike, a kamoli njen temeljni princip subluksacija. Dapače, iste te analize u pravilu naglašavaju da čak i u tim najboljim slučajevima kiropraktika nije bolja od konvencionalne fizioterapije, s tim da je skuplja i nosi sa sobom više rizika od ozljeda, pogotovo za djecu (1, 2, 3). Mnogi su pojedinačni slučajevi moždanih udara, pa čak i smrti, a prema nekim studijama “umjerene nuspojave” su prisutne kod polovice svih posjeta kiropraktičaru (30-61%!).

Problem je u činjenici što se kiropraktika bez mnogo diskriminacije bavi manipulacijom cijele kralježnice. Posve je logično da će ručna manipulacija nekih dijelova tijela polučiti nekakav efekt, a ako imaš metodologiju s bezbroj manipulacija, pukom srećom će neke od njih biti djelotvorne.

To je kao da se na zidu nalazi boca, a ja sam na određenoj udaljenosti od zida, sa zadanim ciljem da kamenčićem pogodim bocu. Na to ja zatvaram oči, grabim pune šake kamenčića i bacam prema zidu sve dok neki od njih ne pogodi bocu, na što ja krenem inzistirati da izvrsno gađam. Statistički gledano, to je kiropraktika.

Ne, ni za bol u leđima.

Dodatni problem kod odlaska kiropraktičaru je varijabilna ludost terapeuta unutar same grane kiropraktike. Glavna podjela kiropraktičara jest na “prave” i “miješane”.

“Pravi” kiropraktičari prate isključivo izvorna učenja Palmera i njegovog sina. Oni ne priznaju klasičnu, ni bilo koji drugi oblik liječenja. Po njima, sve ljudske tegobe i bolesti su posljedica blokade “urođene inteligencije” te se aktivno zalažu da se kiropraktikom liječe sve ljudske bolesti.

“Miješani” ili mikseri, i dalje vjeruju u subluksacije i svoje tretmane temelje na njima, međutim priznaju da postoje i drugi uzročnici bolesti. Zvuči normalnije? Možda površinski, do problema dolazi pri shvaćanju da je i većina miksera izrazito anti-znanstvena i protivi se konvencionalnoj medicini – od cjepiva do antibiotika. Njihove preporuke liječenja će stoga uključivati bioenergiju, akupunkturu, akupresuru, homeopatiju… Dakle, najrazličitije šarlatanske metode koje je moguće zamisliti. Imamo i domaći primjer Zankija, koji je “školovan” u Sjevernoj Koreji, a liječi ovisnost o pušenju akupresurom.

Pretpostavlja se da je tek 2% kiropraktičara donekle bazirano na znanosti i svoju praksu ograničavaju isključivo na bolove u predjelu leđa, uz adekvatne reference konvencionalnim stručnjacima kad je to potrebno.

Zaključak – izbjegavati kiropraktičare

Ako imate bilo kakvu tegobu osim boli u leđima, ni ne pomišljajte na kiropraktičare. Ako je bol u leđima, kiropraktika pomaže samo s boli u donjem predjelu leđa. Ako se vaša bol leđima nalazi u donjem dijelu leđa, tada pripazite da je bol nespecifična, odnosno da nije jasno uzrokovana (npr. stres od pada, fraktura, izraslina/tumor…) inače kiropraktika neće imati efekta. Ako stvarno imate nespecifičnu bol u donjem dijelu leđa i posjetite kiropraktičara, morate se nadati da je on jedan od normalnijih, odnosno da vas neće podvrgnuti opasnim metodama liječenja, nepotrebnim i riskantnim pregledima poput rentgena čitavog tijela. Dakle, čak i ako imate sreće da vam je u blizini jedan od tih čudesnih 2%, opet vam je bolji izbor klasična fizioterapija jer u najgorem slučaju će dati iste rezultate kao i najbolja kiropraktika, s tim da će biti jeftinija i s mnogo manje mogućih negativnih posljedica.

Za više informacija, možete pročitati razmišljanja kiropraktičara Sama Homole, koji je za trajanja cijele svoje karijere pokušao kiropraktiku gledati kroz prizmu znanosti i strogo je ograničiti na neke probleme s leđima: Science-Based Medicine: Sam Homola

A postoje i gore stvari od onih “pravih” ekstremista. Postoje razni specijalisti koji se bave isključivo namještanjem navodnih luksacija Atlasa, za koje tvrde da su uzrok svih bolesti. Dakle, ne kralježnica, već jedan jedini kralješak je uzročnik svih bolesti! (PDF)

Postoji li jedan, temeljni uzrok za sve bolesti koje nas muče? Da – tvrdi   Vlado  Tomljenović, D.N.(dr.Naturologije), Atlasprof iz Tenja – i zove se iščašenje prvog vratnog kralješka – atlasa.

A pri terapiji atlasa su u pitanju one najopasnije manipulacije, s najviše rizika za negativne nuspojave – manipulacije vrata. Cijena? Sitnica – 1300kn za odrasle, 800 za djecu.

Okanite se alternative, ponekad rizik nije ograničen samo na vaš džep.

Znanost se ne koristi da pokažeš da si u pravu, znanost se koristi da postaneš u pravu.

Richard Feynman / xkcd

Jedna razmjena na forum.hr me nagnala na ovaj tekst.

U temi o akupunkturi, korisnik Beljki je postavio link na članak o studiji čiji je zaključak da je akupresura djelotvorna u tretiranju TBI (traumatična ozljeda mozga). Da, ne radi se o akupunkturi, no te terapije se mogu smatrati ekvivalentne jer su temeljene na istome – blokade u meridijanima koji prožimaju tijelo su uzrok svih bolesti. Razlika je samo u tome što jedna terapija koristi igle, a druga isključivo pritisak prstiju. Ja sam reagirao pomalo posprdno rekavši da su anegdote nevažne, čemu sam pridodao jedan link koji detaljnije dekonstruira takve argumentacije u prilog akupunkturi.

Razmislivši bolje, takva reakcija s moje strane nije bila primjerena. Ipak se radi o studiji (iako, ispostavit će se, jako lošoj), a ne tek o nekakvom svjedočanstvu. To je primijetio i Beljki i uputio primjedbu, na što sam se ja ispričao. Tako sam krenuo smišljati argumente za iznijeti:

- kako studije o alternativnoj medicini jasno prate krivulju, prema kojoj one s manje subjekata i nekvalitetnom metodologijom pokazuju efekt, dok one bolje, s više subjekata sve jasnije pokazuju kako je efekt u stvari nula

- kako čak i kod savršenih studija, uslijed p-vrijednosti od 5%, upravo 5% studija (jedna od dvadeset!) će pokazati pogrešan rezultat i takvim slijedom uputiti na krivi zaključak

- kako je, ignorirajući mnoštvo abnormalno loših studija provedenih od strane pseudoznanstenih pobornika alternative, tih 5% nepouzdanih rezultata upravo ono na čemu šarlatani alternativci temelje svoju navodnu znanstvenost, a sve u svrhu iskrivljavanja znanstvenog procesa u svoje svrhe

- kako bi, da su pravi znanstvenici, alternativci inzistirali na nezavisnoj replikaciji te šačice pozitivnih rezultata inače pristojnih studija, a sve da bi se uistinu provjerilo je li rezultat vjerodostojan ili tek dio statističkog šuma (pogotovo kad se rezultati kose s poznatim zakonima fizike, kemije, biologije…)

- kako studija može izgledati savršeno na papiru, no uslijed svjesnih ili nesvjesnih odluka istraživača koje su unutar domene istraživačke slobode, rezultat može biti potpuno iskrivljen prema pristranosti istraživača. To su jasno demonstrirali Simmons et al, koji su uspjeli dizajnirati papirnato kompetentnu studiju koja je na kraju pokazala da slušanje pjesama o staroj dobi ljude doslovno čini mlađim (više detalja ovdje)

Međutim, nisam morao upotrijebiti sve ove argumente niti ih koherentno ukomponirati u iskaz. Zašto? Pa, Beljki je u nastavku teme dodao još nešto:

cuj, metodoloski iz clanka i ne vidim mane, bilo bi naravno dobro da je na vecem uzorku. Sada vlastitim pretpostavkama dajes vrijednost cinjenica dok osporavas konkretna istrazivanja. Nesto sto je obicno svojstvo alternativaca, ali ja oduvijek tvrdim da su skeptici prikriveni vjernici

Iskreno, dotad nisam proučio izvorni Beljkijev link, upravo zato jer ne vodi na studiju, već članak o studiji, što znači da vjerojatno neće biti detalja o studiji koji će eventualno ukazati na očitije mane (jer inače članak ne bi ni bio objavljen… Ne? Ne.)

Da ne spominjem nizak broj od 38 ispitanika (samo 19 po grupi), trebalo mi je cijelih 30 sekundi da nađem podatak koji potpuno diskreditira studiju. Naime, studija je samo jednostruko oslijepljena! Osnovni element objektivnog medicinskog istraživanja, dvostruka oslijepljenost, uopće nije prisutna u studiji. Isti terapeuti su provodili terapiju i na eksperimentalnoj grupi (akupresura na prave akupresurne točke na tijelu) i kontrolnoj placebo grupi (akupresura na točke koje nisu vezane uz akupresuru). To znači da rezultati studije u potpunosti ovise o pristranosti izvođača, a kako su izvođači “stručnjaci akupresure” jasno je na koju stranu njihova pristranost pada. Ta činjenica je dovoljna da se studija proglasi nebitnom, da uopće ni ne zaslužuje raspravu, a kamoli replikaciju. Kako navodi Ben Goldacre u svojoj knjizi ‘Loša Znanost’:

… testovi s nezadovoljavajućim metodama oslijepljenja [u prosjeku] bi preuveličali učinkovitost testirane terapije za 17%.

Dakle, samo taj faktor (bez ostalih potencijalnih mana i gorenavedenih komplikacija) je dovoljan da potpuno obezvrijedi studiju.

Akupresura pada u vodu.

Izvor problema je u nerazumijevanju pouke uvodnog Feynmanovog citata. Beljki je ovdje samo primjer reprezentativan jedne šire populacije. Ljudi prisvoje vjerovanje ili stav o nekom znanstvenom pitanju, no bez korištenja znanosti odnosno znanstvene metodologije. Onda, naknadno, oni koriste (čitaj: misle da koriste) znanost da pokažu da su u pravu, bez pokušaja razumijevanja mogućih zamki u koje se može upasti na putu do dobrog znanstvenog istraživanja, i pravila koja su tu s razlogom – da se iste zamke izbjegnu.

Zamislimo situaciju u sportu. Što da u nogometu netko ilegalno zabije gol (bilo nakon jednog suđenog prekršaja, više njih, iz ofsajda, rukom ili svega navedenog) i potom inzistira da je gol regularan i ponaša se kao pobjednik. Tako se i alternativci igraju znanosti, bez slijeđenja nužnih pravila inzistirajući da su njihovi zaključci ispravni, ili barem jednako vrijedni onima pravih znanstvenika, inzistirajući na ekvivalentnosti.

Žalim, neće ići.

PS: Kao da sam Nostradamus… Beljki svojim zadnjim postom u temi (nakon što sam naveo da je studija jednostruko oslijepljena, pa tako nevažna) navodi činjenicu da se ljudi u pravilu čvrsto drže vjerovanja i u pravilu ne mijenjaju mišljenje. Time naravno pokušava izmanipulirati ekvivalentnost između naša dva oprečna stava. To je neizbježna new age taktika: suočen s neodgovarajućim činjenicama, prizivaj subjektivnost istine, jer sve je relativno!

***NAPOMENA***: Ovaj tekst je trebao biti objavljen prije nekoliko dana, no iznenadna smrt kompjutera se ispriječila u tome. Na sreću, uspio sam rekonstruirati tekst, a kompjuter vratiti u pogon. Od sada definitivno koristim Dropbox za backup važnih podataka.

Prije nekoliko dana, mnoge naše novine i portali su prenijeli vijest iz susjedstva:

Italija: Dolijali prevaranti koji su običnu vodu skupo prodavali kao čudotvorni lijek

O čemu se radi?

U Italiji je uhićena skupina preprodavača “Bijele svjetlosti”, obične vode iz slavine koju su prodavali po 200 eura i tvrdili da je čudotvorna te da liječi bolesti, piše Telegraph. Naime, prodavači su tvrdili da je to voda iz svetih izvora s hodočašća, poput francuskog Lourdesa i portugalske Fatime [i Međugorja! – Nikola]. Skupinu je navodno vodio 71-godišnji biolog i trojica ljudi koji su se predstavljali kao liječnici. Prevarili su oko 500 ljudi koji su se liječili od teških bolesti. Policija je uhitila 39 ljudi u Milanu i Veneciji te u lukama u Bariju i Anconi te zaplijenila 4000 boca vode.

Uhićeni su vrebali na kronične i teško oboljele bolesnike, obećavajući im izlječenje od najrazličitijih bolesti pomoću njihove čudesne vode. Po RAI-u ,71-godišnji biolog je ustvari biologinja Enza Maria Ciccolo:

Po završetku svog studija biologije Enza se zaputila u Lyon, u ‘Školu Aurikuloterapije Paula Nogiera’. Podsjećam, aurikuloterapija je ništa drugo doli ušna akupunktura. Paul Nogier je bio jedan od onih jako maštovitih i beskonačno štetnih šarlatana – on je jednostavno spojio besmislicu akupunkture sa bizarnom idejom da je ljudsko uho odraz zbivanja u cijelom tijelu. Tom logikom, putem uha se mogu dijagnosticirati i liječiti bolesti. U trenutku inspiracije, oblik ljudskog fetusa ga je podsjetio na uho i on ih je jednostavno spojio:

Toliko o kompetentnosti gđe Ciccolo.

Kako se objašnjava djelovanje te čarobne vode? Pa, prizivom mnogih religijskih, praznovjernih i pseudoznanstvenih ideja – od frekvencija vode, frekvencija svjetlosti, vraćanja tijela u ravnotežu, do povezanosti vode s Bogom.

Voda utječe na nas kao i na sve ostale organizme, vežući čovjeka uz njegovu okolinu i tako ga spaja s Bogom.

Bijela Svjetlost je jedina voda koja sadrži sedam frekvencija sedam duginih boja, kao i tri temeljne energije – polariziranu, električnu i magnetsku.

Voda iz Međugorja, primjerice, je “strukturalna i osnažujuća” pogotovo za “leđa i kralježnicu”.

Ključ svega navodno leži u principu “beskonačne reprodukcije”, kojeg je gđa Ciccolo otkrila 1990. godine. Naime, 9 kapljica Lourdske vode u litri obične vode pokazale su se dostatne da u potpunosti prenesu ljekovita svojstva te svete vode na ovu običnu. Tako, vidite, ona ne prodaje običnu vodu iz slavine, ona je toj vodi prenijela čudesna ljekovita svojstva! Takvu količinu gluposti je teško ilustrirati… Oni uzmu Lourdsku vodu i njenu ljekovitost (koje nema), pomoću principa beskonačne reprodukcije (koji ne postoji i ne djeluje) prenesu na običnu vodu i nju reklamiraju kao ljekovitu (iako nije).

Povodom ove akcije pravosudnih organa, gđa Ciccolo je izdala otvoreno pismo. U njemu tvrdi da nikad nije izravno prodavala Bijelu Svjetlost, niti je ikad navodila ljekovita svojstva vode. Iščitavanjem stranica na internetu, posve je jasno da njene tvrdnje nisu istina. Jedina olakotna okolnost jest da je svoju vodu (naslovna slika) gđa Ciccolo prodavala po 25 eura, a ne po 200. S tim da je navodno sama voda besplatna, a naplaćuje se rad, pakiranje i poštarina. Srećom, zahvaljujući akciji talijanskog tužiteljstva, ova varka se neće proširiti na više od početnih 500-ak ljudi. Kažem srećom, jer su već bile organizirane škole i seminari koje su trebali pohađati budući “hidrofrekvencijski tehnički operateri”, s čijom svakom novom generacijom bi šteta društvu bila nemjerljiva.

Voda 2, 6 mjeseci ranije

Bloger iz Italije po imenu Samuele Riva, je 13. i 27. srpnja 2011. godine objavio tekstove dotičući se homeopatskog preparata Oscillococcinum. U tekstu naslova “Homeopatija – mit i legenda” na svom blogu blogzero.it, Samuele se osvrnuo na preparat riječima poput “apsolutno ništavilo koje, prema Boironu, liječi gripu” te ističući da pri razrjeđenju od 200C preparat ne sadrži ni jednu jedinu molekulu originalne tvari uz posprdni komentar da Oscillococcinum “ozbiljno oštećuje inteligenciju (onih koji ga kupuju)”.

Boiron je homeopatski gigant, multinacionalna korporacija sa sjedištem u Francuskoj. Godišnji promet redovito prelazi 500 milijuna Eura, a Oscillococcinum im je jedan od najpopularnijih proizvoda. Pretpostavljam da se netko iz talijanskog ogranka tvrtke osjetio ugroženim čitajući tekst malog blogera, pa se odlučio na pravnu akciju. Samueleov internet poslužitelj je zaprimio prijeteće pismo od strane Boirona, u kojem se od poslužitelja zahtijeva trenutačno uklanjanje svake slike i spomena Boirona i njihovih proizvoda, uklanjanje svih Samueleovih tekstova te da se Samueleu zabrani pristup njegovom blogu.

Vratimo se malo unatrag… Homeopatija je magični sustav vjerovanja u kojem se beskonačnim razrjeđivanjem tvari liječe bolesti koje te iste tvari u uobičajenim količinama uzrokuju. Pri tome se naravno ignorira činjenica da bi takva budalaština kršila mnoge temeljne zakone prirode. Srećom ništa od tog nije istina pa se ne moramo brinuti za zakone prirode:)

Razrjeđenje od 200C jest razrjeđenje od 10^400, što uvelike premašuje broj atoma u svemiru. Pri bilo kojem razrijeđenje većem od 12C (24X), vjerojatnost da se u preparatu nalazi ijedna molekula originalne tvari postaje ništavna. No homeopatima nije bitna stvarnost i logika, oni imaju svoje magično razmišljanje.

Oscillococcinum? Taj preparat je nastao 1917. za vrijeme epidemije gripe, kada je izvjesni Joseph Roy umislio da je vidio oscilirajuće bakterije (oscillococci) u krvi svih oboljelih, zaključivši da se radi o uzročniku gripe. Pri daljnjem “istraživanju”, Roy je također umislio da je iste te bakterije uslijed spontane generacije u enormnim količinama zapazio u pačjoj jetri. Naime, upravo je to “aktivni” sastojak Oscillococcinuma – beskonačno razrijeđena pačja jetra. Primijenivši homeopatske principe razmišljanja, Roy je zaključio da je otkrio lijek za gripu! Naravno, danas znamo da gripu uzrokuju virusi, a ne bakterije. Do danas nitko (osim Roya) nije vidio te bakterije u krvi bolesnika, kao ni u pačjoj jetri, a princip liječenja razrjeđivanjem nema nikakvih temelja u stvarnosti. No Boiron i dalje iz nekog razloga posluje uspješno – dapače, koristi pravnu zaštitu u obrani od logike i istine.

No, stvari nisu ipak išle po planu. Da, Samuele je uklonio spomen na Boiron i njihove proizvode, kao i slike, no tekstovi o homeopatiji su ostali na blogu. Međutim, internet nema tajni i saznalo se što je Boiron pokušao. U rekordnom roku se Samueleov blog i njegove tvrdnje našao u centru pažnje, a tekstovi o događaju su pisani i preneseni na stotine različitih online izdanja i blogova (bili oni znanstveni ili ne), koji su bili zgroženi postupkom homeopatskih nasilnika, pa čak i na BMJ. Boiron nije uspio, Boiron se osramotio. Nebrojene tisuće ljudi su upoznate sa pravim principima homeopatije, i uz malo sreće, Boironu je nanesena opipljiva financijska šteta. Nadajmo se da smo se ovim našli mali korak bliže potpunom iskorijenju homeopatije. Bit će teško, ali ustrajat ćemo.

Zaključak

‘Voda 1’ je čarobna voda. Zove se Bijela Svjetlost. Ona ima svete ljekovite moći. Pomoću hidrofrekvencija i beskonačne reprodukcije se ljekovitost vode iz raznih svetišta prenosi na običnu vodu i to se prodaje ljudima oboljelim od najrazličitijih bolesti. Dakle, izmišljeno ljekovito svojstvo “svete” vode se izmišljenom metodom prenosi na izmišljeni lijek. Trostruka budalaština! Na sreću, pravosudni sustav reagira i sprječava daljnje varanje javnosti.

‘Voda 2’ je čarobna voda. Zovemo je homeopatska – Oscillococcinum. Ona ima “memoriju”. Pomoću načela “slično se sličnim liječi” i beskonačnog razrjeđenja koje pojačava djelovanje lijeka, štetno djelovanje oscillococcija iz pačje jetre pretvaramo u ljekovito djelovanje Oscillococcinuma, kojeg prodajemo oboljelima. Dakle, izmišljenu štetnu tvar uz pomoć dvije izmišljene metode razrjeđujemo do ništavila i pretvaramo u izmišljeni lijek. Peterostruka budalaština! Pravosudni sustav ne reagira, dapače, proizvođaču ‘vode 2’ su zaštićena intelektualna prava i čak i sasvim očigledna istina pati pod zakonima. Varka se nastavlja.

Usput, čak i na službenim stranicama Boirona se na uvrnuti način ponekad nađe istina o homeopatskom ništavilu:

Svaka Oscillo doza od 1 grama sadrži 1 gram šećera.

U kakvom to svijetu živimo?

P.S. Ne bih želio da moje riječi impliciraju da je samo homeopatski Oscillococcinum budalaština, pa ću naglasiti: Homeopatija kao disciplina je potpuna budalaština, a svi homeopatski preparati su beskorisni.

28.10.2011. Drugo Mišljenje – Obiteljska medicina i homeopatija

Dio prvi

Premisa emisije je donekle prenesena u ovoj uvodnoj rečenici:

“Mi znamo što je za njega dobro” ne može više biti stil koji u suvremenoj medicinskoj praksi prolazi

Dakle, pacijent navodno najbolje zna što je za njega dobro i on mora moći odlučiti o svojoj terapiji. Doktor je tu tek… Što? Desetljeće uzaludnog školovanja i iskustva? Jako je zanimljivo da je ova premisa dio emisije koja nekritično promovira homeopatiju, jer takav zov na nekakvu “demokratizaciju” medicine i znanosti je tipičan kod svih neučinkovitih alternativnih tretmana. Uslijed nepostojanja znanstvenih dokaza o učinkovitosti, priziva se iskrivljeno javno mijenje o učinkovitosti, kako homeopatije tako i drugih alternativnih metoda. Razmislimo samo o apsurdu demokratizacije znanstvenih pitanja. Da provedemo referendum u SAD-u o evoluciji, znanstvena istina bi postala božja kreacija sveg života prije nekoliko tisuća godina. Srećom, znanost promatra svijet kakav on stvarno jest, a ne kakvog ga ljudi zamišljaju ili se nadaju da jest.

Također, neizbježno se priziva i tzv. individualizacija, odnosno implicira se da je alternativa bolja od konvencionalne medicine jer je u mogućnosti pružiti “individualiziran” pristup svakom pacijentu. Dakle, konvencionalna medicina navodno sve pacijente stavlja u isti koš ne obraćajući pozornost na posebnosti u svakom slučaju. Kakva glupost. Ne samo da je ta implikacija apsolutno netočna, ne samo da je točno upravo suprotno; da jedino konvencionalna medicina detaljno prati povijest bolesti svakog pacijenta i njihovo trenutno stanje, već i sami počeci te tvrdnje o “individualizaciji” dobro ilustriraju apsurd alternative. Govorim o činjenici da je priziv na individualizaciju postao sveprisutan upravo zbog nedostatka dokaza za alternativu – sve dobro kontrolirane, oslijepljene, replicirane studije govore isto: alternativa, a pogotovo (uže gledano) homeopatija, ne djeluju. Tako da se brzo možemo riješiti i lažnih zamjerki poznatih šarlatana da znanost ne ispituje njihove metode jer ih ne razumije ili ne želi razumjeti, jer upravo uslijed tih tisuća i tisuća neovisnih rezultata je alternativcima nužno razbacivati se navodnom individualizacijom i na taj način pokušati diskreditirati sve negativne rezultate istraživanja.

Naravno, pacijent ima pravo na odabir željene terapije i doktor ga ne može i ne smije prisiljavati pri odabiru. Taj proces se zove informirani pristanak, i već je dugo vremena neizostavan dio suvremene medicine. Dakle, doktor je obavezan predstaviti moguće terapeutske opcije, zajedno sa svim mogućim dobitima/rizicima i vjerojatnosti istih. Međutim, to nije ono što pružaju alternativci. Oni imaju svoje priče, anegdote i svjedočenja, za koja inzistiraju da dokazuju njihove terapije. To je sasvim dovoljno za zaključak da su to mahom nekvalificirani ljudi koji manje ili više svjesno zavaravaju javnost i svoje mušterije. Znanstveno gledano, anegdote i osobna iskustva nisu nikakav dokaz jer je služeći se njima nemoguće doći do rezultata nezagađenih bezbrojnim pristranostima, željama, pa i lažima ispitivača, a da ne spominjemo najrazličitije statističke boljke uslijed spontanih poboljšanja ili subjektivnih olakšanja placebo efekta. Ukratko, u nedostatku pravih dokaza zaziva se popularnost i neinformirani pristanak.

Emisija ide dalje s ovim napisom:

Uz konvencionalnu medicinu i homeopatija je u mnogim zemljama zakonski priznata i opće prihvaćena.

Opet – priziv popularnosti uslijed nedostatka dokaza. A i ta je popularnost, koliko god nebitna, krivo prikazana. U Njemačkoj je homeopatija popularna jer je upravo u Njemačkoj i nastala. Politički je nemoguće tek tako izbaciti ju iz zdravstva. A ipak, čak i u tako pristranoj Njemačkoj, većina homeopatskih preparata je izbačena iz ponude javnog zdravstva, uz neke iznimke. U Austriji je slična priča, javno zdravstvo zahtijeva znanstveni dokaz o učinkovitosti preparata ili terapije, no za homeopatiju su učinjene neke iznimke, jer naravno… Dokaza nema. Švicarska je povukla homeopatiju iz javnog osiguranja uslijed neefikasnosti, no ona je ipak vraćena na dodatni test-period od nekoliko godina nakon referenduma (toliko o demokratizaciji znanstvenih pitanja). U Engleskoj, gdje je homeopatija dugo bila jako popularna, gase se sve homeopatske bolnice nekoć pokrivene NHS-om uslijed, pogađate… Neefikasnosti homeopatskih terapija! Itd. itd. itd.

Voditeljica Sanja Kocijančić-Petričević tada navodi i da su “homeopatske zakonitosti priznate u svijetu, kao i od Svjetske Zdravstvene Organizacije (WHO)”.

Koješta! Možemo li biti još pristraniji, Sanja? Kakva to znanost priznaje navodne homeopatske mehanizme djelovanja? Kako je to moguće kad bi samo djelovanje homeopatije nalagalo da praktički sve što znamo o fizici, kemiji i biologiji, ono što donosi opipljive rezultate već desetljećima, mora biti izmijenjeno iz temelja? Uostalom, znanost je znanost, ona se ne dijeli na istočnu, zapadnu, klasičnu ili alternativnu – i homeopatiji nema mjesta van prizivanja magije i placebo efekta.

Što se tiče WHO-a, to je izrazito politička organizacija, kao i sva tijela UN-a. Dakle, osim znanosti u prosudbama se gledaju i politički, kulturološki i sociološki faktori. No, čak i tako kompromitirana organizacija (u znanstvenom smislu) je strogo osudila upotrebu homeopatije u neke svrhe. Uistinu, između šume neznanstvenih faktora koji utječu na odluke WHO-a, najbitniji faktor pri odobravanju jest da je neka terapija sigurna. I da, homeopatija je sasvim sigurna – jer se ne radi o ničemu doli šećeru i vodi! Direktne štete neće biti (osim izrazito praznijeg džepa), a indirektna šteta je u tome što se traganjem za alternativom zapostavlja dokazano, konvencionalno liječenje. Možda da o tome pitamo Steve Jobsa koji je punih 9 mjeseci odgađao potencijalno spasonosnu operaciju dok se podvrgavao najrazličitijim alternativnim metodama? No, naravno, to je nepotrebna anegdota koja ne utječe na već utvrđenu znanstvenu nepostojanost homeopatije.

Uvodni prilog

(01:55) Slijedi uvodni prilog u kojem se iznosi navodna povijest homeopatskih principa.

Homeopatija je prirodni sustav liječenja kojim se djeluje na jačanje imuniteta, odn. stimuliranje prirodne sklonosti organizma samoizliječenju malim količinama supstancija prirodnog podrijetla.

Uh, toliko prirode… Odakle uopće ideja da je homeopatija na neki način “prirodna”? Osim činjenice da se radi o najobičnijoj reklami i propagandi koja nema veze s učinkovitošću – prirodne stvari često i ubijaju (ovisno o dozi), to je tek laička zabluda koju jako voljno perpetuiraju i sami homeopati jer ih oslikava u dobrom svjetlu u današnje vrijeme kad je popularno sve što je “prirodno”.

Naravno, temelj propagande, odnosno bezočnih laži homeopata je u opisu homeopatije kao malim količinama tvari. Tih tvari u većini homeopatskih preparata jednostavno više nema. Čim razrijeđenje tvari prijeđe homeopatskih 24x (10^24), u toj tvari vjerojatno nema ni jedna molekula originalne tvari. Ako uzmemo u obzir da je homeopatski princip da je djelovanje jače što je razrjeđenje veće, te da je većina preparata na razrjeđenjima od 30C (100^30) i 200C (100^200), pri kojima bi kugla vode potrebna za pronalazak jedne jedine molekule originalne “prirodne” tvari morala biti veća ne samo od sunčevog sustava već i cijelog poznatog svemira, postaje jasno koliko je sama ideja homeopatije nebulozna.

Prilog nastavlja s tipičnim početničkim logičkim greškama:

…temeljni princip (homeopatije) je ‘Similia Similibus Curentur’ ili ‘slično se sličnim liječi’. To je načelo sličnosti primjenjivao Hipokrat još u 5. stoljeću prije Krista.

Da, svi znamo da se opekline najbolje liječe vatrom, a ako popiješ malo arsena, popij još malo – da ti bude bolje. Pardon, ne to je upravo suprotno od sveg ljudskog znanja i iskustva kroz povijest. A sam navod Hipokrata u prilog homeopatiji je najobičniji priziv autoriteta i navodne tradicije. Naravno, mnogi principi su se medicinski primjenjivali kroz povijest, pa i u 5. stoljeću prije Krista. I gotovo svaki od tih principa je apsolutno pogrešan, a nerijetko i štetan.

Nadalje, u prilogu se ne spominje suvremena medicina već alopatija, što uopće nije uobičajena nomenklatura, već je pejorativ, pogrdni naziv kojim suvremenu, znanstveno dokazanu medicinu nastoje diskreditirati razni alternativni šarlatani, bili oni homeopati ili nešto drugo. Iako moderna medicina nema nikakve veze s praznovjerjem humoralne medicine, kao ni s principom “različito se liječi različitim”, šarlatani ne odustaju u korištenju tog naziva.

Stara mantra se opet ponavlja u nastavku:

…(homeopatski) pristup pacijentu potpuno je individualan…

Da, opet… Kao da suvremeni znanstveni liječnik ima tek jednu ladicu na kojoj piše LIJEK, i iz te ladice nasumce dijeli tablete svojim pacijentima. Apsurd je utoliko veći što homeopatija priziva individualan pristup, a oni su ti koji svojim pacijentima bez iznimke daju šećer i vodu! Ne vjerujete? Pitajte ih, slobodno. Oni na upit nisu u stanju ni provjeriti da li se radi o lijeku ili običnoj vodi. Ne zato što nisu znanstveno obrazovani (što je definitivno istina), već jer je nemoguće na praktičan način razlikovati jednu vodu od druge vode, pa čak ako i nekim čudomu njima ostanu 2-3 molekule originalne tvari. Produžetak te logike nalaže, naravno, i da homeopatija nema efekta jer ga fizički i biokemijski ne može imati.

Ovako apsurdan pristup zdravlju me podsjeća na još jedan pradavni princip liječenja koji se koristio u 17. stoljeću, a na kojeg sam naišao još u djetinjstvu u knjizi ‘Otok prethodnog dana’ Umberta Eca. Riječ je o unguentum armarium, nastalom na principu suosjećajne magije. Primjerice, pri liječenju neke rane ili posjekotine nastale nožem, rana bi se detaljno očistila vodom i previla, dok bi se samo oružje premazalo posebnim ljekovitim prahom, što bi navodno izliječilo pacijenta. Naravno, to zvuči apsurdno – sav ljekoviti učinak te metode je bio upravo u čišćenju i previjanju rane, dok je korištenje praha bilo najobičnije laprdanje u svrhu mistifikacije jednostavnog procesa izliječenja. Slično i s homeopatijom (jer i ona je tek primitivan oblik suosjećajne magije) – jedini efekt koji homeopatija može imati jest putem same interakcije pacijenta i terapeuta. Dakle, riječ je o dugom, ugodnom razgovoru pri čemu se pacijent osjeća saslušano i zbrinuto. Putem takve interakcije nestaju određeni oblici stresa što pacijentu kratkotrajno poboljšava neka subjektivna mjerila. Naravno, tu se ne radi ni o kakvom objektivnom pozitivnom pomaku, tek o percepciji poboljšanja.

Upravo tomu u prilog (gle slučajnosti!) ide sljedeća scena u prilogu gdje jedan ugodan, nasmiješeni homeopat zainteresirano priča sa pacijentom. Jednostavno rečeno – pažnja koju terapeut pokazuje će neizbježno imati pozitivan subjektivni učinak.

A dijagnostika i homeopatski odabir preparata?

Pritom nije najvažnije o kojoj se bolesti radi, nego koje tegobe osoba osjeća zbog te bolesti

Pa ovo je fantastično. Nije li to upravo definicija liječenja simptoma, a ne bolesti? Ne optužuju li alternativni šarlatani suvremenu medicinu upravo na to – da se liječe tek simptomi, a ignorira pravi problem i “cijeli” pacijent? Dakle, čak i da homeopatija djeluje (a ne djeluje), ona gleda simptome, a ne bolest! Zanimljivo. U svakom slučaju, ovo apsolutno neizbježno šalje homeopatiju u koš za smeće, jer placebo efektu nisu podložna objektivna mjerila, već subjektivna, poput boli ili nelagode. Dakle, čovjek se možda nakratko osjeća bolje (odnosno misli da se osjeća bolje), dok stvarna bolest i dalje nesmetano stvara štetu u organizmu. Nije li ovo užasno štetno – misliti da si zdrav dok nisi? Toliko o “cjelovitosti” kod homeopatije.

(03:25) Homeopatskim se pripravcima liječi velik broj bolesti, od prehlade, gripe, alergija, pa do težih i složenijih, kao što su autoimune bolesti

Ni ‘d’ od dokaza za ovu tvrdnju, naravno. Ali šlag na torticu slijedi:

kod težih bolesnika najbolji se rezultati postižu u kombinaciji s alopatskom, klasičnom terapijom

Baš zanimljiva tvrdnja. Nije li to možda zato što “alopatska” terapija jedina poboljšava objektivna mjerila bolesti, za razliku od davanja šećera i vode pacijentima željnim izliječenja?

…stoga se u bolnicama zapadnih zemalja najčešće kombiniraju klasična i homeopatska terapija s kiropraktikom, fitoterapijom i akupunkturom.

Uh, opet prizivamo te mitske zapadne zemlje? A da se manemo tih dječjih trikova i uhvatimo znanosti, dragi homeopati? A kiropraktika, fitoterapija, akupunktura? Redom: ne djeluje – zna biti opasno, beskorisno – zna biti opasno, ne djeluje – zna biti opasno. Nego, umjesto fitoterapije (laički rečeno: liječenje biljkama), zašto ne prebacimo svu podršku jednoj znanstvenoj metodi – farmakognoziji (čiji je dio i fitoterapija u svom najznanstvenijem obliku!), koja se bavi proučavanjem aktivnim sastojaka u biljkama, njihovim kombinacijama i efektu na ljudsko tijelo. Dakle, saznamo koji sastojak iz biljke ima efekta na tijelo (i kakvog, na koji dio tijela), ekstraktiramo ga iz biljke, adekvatno doziramo i navedemo moguće nuspojave. Zašto se igrati sa samim biljkama? Tako je nemoguće dobiti ispravnu dozu, moguće su svakojake nuspojave uslijed kombinacije aktivnih sastojaka, a uostalom mnogo “biljnih” proizvoda na tržištu danas je kontaminirano upravo tim farmakološkim ekstraktima. Ironiji nikad kraja? Da. Ipak, izgleda da će nas EU spasiti od “ljekovitog” bilja.

Važno je napomenuti da je sadržaj ovog priloga skoro pa pretipkan sa stranica Hrvatske udruge homeopata (odjeljak “Što je homeopatija?”), čiji je predsjednik (gle čuda!) Ivan Šimetin – Ratimirov brat. Toliko o nepristranom informiranju javnosti.

“Dijalog”

Slavko Lovasić, dr. med., stalno se moram podsjećati, je u emisiju pozvan kao ravnoteža Dr. Šimetinu. Ili, to je ono što pretpostavljam po rasporedu sjedenja u studiju. Po riječima bi se štošta dalo drugačije zaključiti. Na pitanje o odnosu klasične i homeopatske medicine na ovim prostorima Dr. Lovasić kaže:

Pacijenti danas, obzirom da su više zdravstveno prosvijećeni nego prije sigurno zahtijevaju da o svojoj bolesti saznaju što više i da traže rješenje na više načina. Više nije paternalistički odnos liječnika: “Ja znam najbolje što ti treba, ja znam najbolje tebe liječiti, ja znam najbolje tvoju bolest.” Nakon dobro uspostavljene dijagnoze (…) ako se radi o nedovoljno definiranoj bolesti, nego više stanju, može mu se spomenuti prirodna medicina ili drugačiji pristup rješavanja njegovog stanja. Čak štoviše, to je u komunikaciji između pacijenta i liječnika neophodno, da se dobije povjerenje između pacijenta i liječnika u slučaju da nešto krene po zlu i ne ide kako je pacijent zamislio.

Pacijenti su zdravstveno prosvijećeni? Odakle vam ta informacija? Definitivno smo kao javnost bombardirani medicinskim “informacijama”, no to definitivno ne implicira prosvijećenost ni mogućnost donošenja educiranih odluka o terapijama. Funkcija liječnika je educiranje pacijenta o mogućim izborima na licu mjesta, a tad na red dolazi famozni informirani pristanak, gdje pacijent odlučuje kojim putem krenuti. To, Dr. Lovasić, nema veze s paternalizmom već s kvalifikacijama.

Pacijentu se može spomenuti prirodna medicina? Kao prvo, u pitanju je homeopatija, što je šećer ili voda, i svakako je prirodno, no sasvim sigurno nije medicina. Ako se radi o “stanju”, pacijentu nudite alternative. Zašto? Što uopće znači “stanje”? Ne bolest, već skup nespecifičnih, uglavnom subjektivnih simptoma? Dakle, znate da je to podložno percepciji i raspoloženju, dakle i placebo efektu. Kako se to poklapa s liječničkom etikom? Svjesno zavaravanje pacijenta, slanje na alternativne tretmane, ganjajući placebo uz izdašan trošak? Uostalom, na osnovu čega? Sigurno ne znanosti, već anegdota i bapskih priča!

“Čak štoviše”, kažete. Potrebno je sve to uraditi “da se dobije povjerenje”! A što s informiranim pristankom? Njega rutinski uskraćuju alternativni šarlatani, no ne i kompetentni konvencionalni doktori! Nije li to možda malo prevelika cijena – lažima do povjerenja? Je li uopće moguće? Možda, ako neki homeopat smućka Laž na 200C razrijeđenja.

Olakšat ću vam odgovor, Dr. Lovasiću – to nije etički.

(06:07) Voditeljica Sanja pita Dr. Šimetina o njegovim homeopatskim iskustvima, a u pitanju navodi:

U mnogim zapadnim razvijenim zemljama homeopatija je zakonski priznata, općeprihvaćena, kao jedan od sigurnih puteva liječenja uz konvencionalnu medicinu

Razumijemo li razliku između sigurnosti i efikasnosti lijeka, draga voditeljice? Nitko od kritičara homeopatije, pa ni ja, ne sumnja u njenu sigurnost. Postoje redoviti informativni protesti u kojima se skeptici poput mene “predoziraju” hrpom homeopatskih lijekova – bez ikakvih posljedica. Da ponovim: šećer i voda (makar što se tiče razrjeđenja iznad 23X, ali čak i nešto manjih, jer ni najotrovnija tvar neće naškoditi s nekoliko molekula – potrebna je robustnija doza). Naravno, nedovoljno informirani gledatelji neće primjetiti da riječi efikasnost tu nije bilo, već će zapamtiti samo spomen zapadnih zemalja (kao da je to uopće bitan argument). Vama je cilj informirati publiku, Sanja? Zaboravljam.

(06:48) Sada je na dr. med. Ratimiru Šimetinu da objasni kako zna da homeopatija djeluje… Naime, prije 40 godina, nakon operacije kralježnice, on je trebao novu operaciju, no počeo je koristiti homeopatiju, homeopatsko srebro i “tako je izbjegao operaciju i na sebi se uvjerio” da alternativa djeluje umjesto uobičajenih terapija i operacija. Toliko o njegovoj stručnosti – “na sebi se uvjerio”. Sramotno je da jedan doktor može vjerovati u nešto ovakvo nakon toliko godina navodne edukacije. Zar on ne zna čemu služe objektivna, oslijepljena, placebo kontrolirana istraživanja? Zar ne zna što je placebo efekt? Zar ne zna da, statistički neizbježno, postoje i nadprosječna “čudesna” ozdravljenja i krivo postavljene dijagnoze? Ne, on to ništa ne zna (iako bi trebao) – on ima čarobne napitke koje je “na sebi dokazao”.

Slijedi pitanje dr. Lovasiću o obiteljskim liječnicima koji pacijentima preporučuju homeopatiju. Priznajući da vjerojatno ne zna takve liječnike, vjerovali ili ne, on počinje s apelom na takav pristup, a sve u navodnom pokušaju poboljšane “komunikacije” između liječnika i pacijenta. Kakva je to komunikacija, pitam se, kad iz liječnikovih usta izlaze neinformirane, neistinite preporuke a sve po željama pacijenta. Opet ganjanje placeba, dr. Lovasiću? Tad (pomalo nekoherentno) kaže i ovo:

Daleko manje zla će biti ako oni (pacijenti) paralelno nešto sami rade na svoju ruku, nedovoljno poznavajući da li im uopće ta metoda može pomoći

Mislim da se doktor krivo izrazio, odnosno da je mislio nešto u smislu:

Daleko manje zla će biti nego ako oni paralelno nešto sami rade na svoju ruku, nedovoljno poznavajući da li im uopće ta metoda može pomoći

A to sve u pokušaju poboljšanja komunikacije… Dakle liječnik treba sam preporučiti alternativce i implicitno ih priznati, dati im autoritet svog znanstvenog obrazovanja, da pacijenti ne bi sami lutali bo bespućima alternative. Dragi bože, to je kao da informiramo ljude gdje su mine i šaljemo ih na njih, da ih oni ne bi sami slučajno promašili lutajući poljem.

Kakva li je to divovska lažna podjela? Alternativa ne pruža ništa osim placebo efekta, isključivo terapeutskom interakcijom s pacijentom. Međutim, isto to (plus objektivno poboljšanje) pruža i konvencionalna medicina, gdje je liječnik zainteresiran za pacijenta i odvoji nešto vremena na njega. Ali umjesto da liječnik obavi svoj posao, on treba slati ljude na dodatan beskorisan trošak kod potencijalno opasnih šarlatana? Čemu to?

Holistička homeopatija?

(08:38) Ima li bolesti koje homeopatija ne uspijeva tretirati?

Dr. Šimetin ne daje izravan odgovor već pruža nekakvu besmislenu semantičku podjelu između klasične i kliničke homeopatije. Ali naravno, nije propustio napomenuti da homeopatija “uvijek može pripomoći”.

Moram pohvaliti voditeljicu koja je (09:50) pokušala naglasiti da “cjelovitost pacijenta” kojom se razmeće homeopatija i ostatak alternative nipošto nije nešto čime se ne bave i klasični liječnici. Naravno, to je besmislena fraza koja jednostavno marketinški “pali” kod današnje publike preopterećene new-age besmislicama. Kako izvrsno kaže dr. David Gorski:

Sam koncept “komplementarne i alternativne medicine” (KAM) i “integrativne medicine” (IM) gdje prva “komplementira” znanstvenu medicinu šarlatanstvom, a druga “integrira” pseudoznanstvenu sa znanstvenom medicinom se radi o površnom reklamiranju nečeg kao znanstveno legitimnog, nečeg što taj status nije postiglo kroz osnovnu, transfernu i kliničku znanost. Ovo govorim da istaknem kako KAM/IM samo koriste jezik u svrhu uvjeravanja da je njihova pseudoznanost znanstveno utemeljena. Ovdje se puno više radi o marketingu nego točnom opisu koncepta. Kod KAM-a, sve je “holističko” i doktori se “brinu za cijelog pacijenta”, dok je “zapadna medicina” “redukcionistička” i “alopatska”. U samom srcu takvog jezika je lažna podjela: da moraš prigrliti pseudoznanost jer inače ne možeš pružiti njegu puno suosjećanja i brige koju šarlatani navodno pružaju, niti ćeš moći emocionalno skrbiti o pacijentima. Tu su ustvari dvije lažne podjele, jer je tu i ne baš suptilna implikacija u KAM-u da je nemoguće biti “holističan” (cjelovit) – pogađate – bez uranjanja u pseudoznanost koja je u srži mnogih KAM/IM modaliteta liječenja.

Sam koncept holistike je doista apsurdan. Što je sljedeće… Holistički vodoinstalateri? Opet ću nakratko zaroniti u beletristiku za izvrsnu ilustraciju ovog apsurda. Riječ je o romanu “Holistička detektivska agencija Dirka Gentlyja”, autora Douglasa Adamsa. Primjer iz knjige (reklama agencije):

HOLISTIČKA DETEKTIVSKA AGENCIJA DIRKA GENTLYJA

Mi rješavamo cijeli zločin
Mi pronalazimo cijelu osobu
Nazovite nas danas za cijelo rješenje vašeg problema
(Specijalnost su nam nestale mačke i neugodni razvodi)

Sad nam još samo nedostaju holistički konobari, frizeri i čistači ulica.

Što kaže znanost?

(11:21) I napokon, stiglo je jedino bitno pitanje u vezi homeopatije, i to od publike:

Koja znanstvena istraživanja potvrđuju učinkovitost homeopatskog liječenja, ili se ono promovira samo usmenom predajom?

Moje osobno, neznanstveno mišljenje jest da Šimetin jako dobro zna da je demagog, da laže i pokušava sakriti istinu. Svoj odgovor počinje s generalnim znanstvenim dokazima za prirodnu medicinu (s kojom homeopatija kao ima puno veze), navodeći neka istraživanja s imelom. Upravo to je farmakognozija, Ratimire, znanstvena metoda koja nema veze ni sa kakvom alternativom, a najmanje s homeopatijom.  Naš homeopat tad kreće naglašavati navodnu problematiku ispitivanja homeopatije znanstvenom metodom jer se tu radi o “individualnom” pristupu (kao da to sprječava placebo kontrolirana istraživanja). Navodno je neka dvostruko slijepa studija pokazala da je homeopatija nadmoćnija od placeba? Slobodno, navedite je pa ćemo pričati, niste rekli ni za koju bolest je testirana. Tad nastavlja navodeći da su se izveli i pokusi na biljkama “čak s vrlo visokim razrijeđenjima”? Koja su to istraživanja? Pa hej, dr. Šimetin, ne znači li kod homeopatije veće razrijeđenje da je lijek utoliko dramatično učinkovitiji? Čemu to “čak”? Zar ne razumijete osnovne principe svoje pseudoznanosti? Bilo je puno zastajkivanja u odgovoru, da niste možda znali da ste na tankom ledu?

Dr. Šimetin ima instinkt profesionalnog obfuskatora, no uloga mu je znatno olakšana jer u emisiji nema nikoga tko bi propitkivao te njegove gluposti i iznio suprotno mišljenje pojašnjavajući rupe u njegovom argumentu.

Dr. Lovasić pak eksplicitno odgovara kako je sve što je dr. Šimetin iznio točno… Toliko o nekakvom balansu u predstavljanju homeopatije u ovoj emisiji. No ipak, on navodi kako nije uspio naći adekvatna istraživanja koja bi potvrdila postojanost homeopatije. Tad se i on povlači i čak traži alibi za nedostatak rezultata u tome što je psihosomatske smetnje teško uzorkovati i testirati, a poboljšanje im je više rezultat same komunikacije i brige o njima, a ne specifičnog liječenja. Nije li upravo to savršen argument protiv homeopatije? Nije li tu posve jasno da je to samo praznovjerje? Molim vas, dr. Lovasiću, prestanite ganjati taj bijeli kit placebo efekta, protivno Hipokratu i liječničkoj etici.

Prednost šarlatanima daje činjenica da istraživanja alternative često vode upravo ljudi koji u nju bespogovorno vjeruju. Dakle, njima nije u interesu adekvatno uzorkovati i oslijepiti studiju i doći do istine – njima je cilj dokazati homeopatiju milom ili silom. To nije znanost, to je obmanjivanje. Da citiram jednog poznatog homeopata dok govori o svojem pristupu znanosti:

Ili homeopatija djeluje ili su studije u krivu!

Toliko o potrazi za istinom…

U prilog šarlatanima ide i činjenica da i kod savršenih studija (kojih nema mnogo), 5% rezultata će manje/više uvijek biti pogrešno. Dakle, čak i savršena studija homeopatije će jednom u 20 pokušaja dati pozitivan rezultat, kojeg će šarlatani moće navoditi publici (i novinarima, khm khm) koji ne znaju interpretirati te rezultate. To savršeno ilustrira xkcd:

Uostalom, voda na mlin šarlatanima je i činjenica da je većina rezultata pojedinačnih medicinskih istraživanja pogrešna – Alex Tabbarok analizira Johna Ioannidisa.

Ogroman broj detaljno analiziranih znanstvenih nalaza o homeopatiji se može naći na:

http://www.ebm-first.com/homeopathy.html

Na kraju ove polovice emisije, segment o prirodnim lijekovima koji iz nekog razloga svrstava hipertermiju pod prirodnu medicinu… Neću se osvrtati na tu glupost jer nema direktne veze s homeopatijom. Čini mi se tek kao još jedan pokušaj asimiliranja znanstvene, nadasve neprirodne metode pod okrilje “prirodne alternative”.

Dio drugi

Drugi dio počinje upitom od strane voditeljice vezanim uz nespecifične psihosomatske tegobe i prirodnu medicinu: Da li je u redu da liječnici preporuče pacijente alternativcima u nedostatku konvencionalnih rješenja i lijekova?

(0:57) Dr. Lovasić odgovara i kaže:

Mi smo dio prirode i ne možemo se liječiti neprirodno, nego prirodnim sredstvima ili preparatima.

A prirodni otrovi, doktore? Znam, jeftino, ali ovakav argument ne zaslužuje bolji odgovor. Ključ informiranja je da se naglasi da sama činjenica da je nešto prirodno ne znači da je automatski i zdravo! S obzirom na svu silu sintetiziranih lijekova i pomagala koja koristimo u liječenju, stvarno ne razumijem izjavu da se “ne možemo liječiti neprirodno”. Postoji mogućnost da je doktor pokušao pojasniti da je sve prirodno jer na ovaj ili onaj način dolazi iz prirode, no teško je smisleno interpretirati nekakvu takvu izjavu. Nadam se da će se pojasniti s vremenom (možda čak i ovdje!).

Zanimljiva prilika se otvara pri sljedećim njegovim riječima. Dr. Lovasić kaže…

…i hrana je dakle lijek.

…a voditeljica uskoči s:

I lijek i otrov.

Ah, da je bar netko skeptičan u emisiji, da iskoristi ovu izvrsnu prigodu i izvrsno ilustrira gornju poantu o “prirodnoj” medicini.

Odmah nakon, Dr. Lovasić kaže:

…imamo u homeopatiji “slično se ‘zbija sličnim”

(…)

To nažalost ne vrijedi, pa ni za psihosomatske bolesti.

Dakle, doktor Lovasić eksplicitno kaže da homeopatija ne djeluje, pa ni na psihosomatske tegobe koje su itekako podložne placebo efektu. Međutim, već za par rečenica doktor implicira da homeopatija pomaže, no uz ogradu da to nije kao efikasni lijek, već nešto što potiče pacijenta na samoizliječenje. Opet se vraćamo na mitski placebo efekt i njegovu neetičku primjenu putem homeopatije. Moram reći, dr. Lovasiću, ako vam je cilj išta osim propagiranje homeopatije – ne uspijevate baš. Vaša (ne)artikulacija placebo efekta će mnoge natjerati upravo da pohrle po homeopatske “lijekove”.

(02:42) Dr. Šimetin opisuje svoju dijagnostiku. Pri čemu spominje nekakav test s bojama. Igrom slučaja naletjeh na neke relevantne informacije u vezi njegove prakse. Neke anegdote s forumskih bespuća:

Prvo je m. gledala po dvije nijanse/ boje i birala koja joj se više sviđa.
Onda je ona legla na krevet, a on je stavljao jedan po jedan lijek na prsa i potezao joj ruke preko glave da odredi na koji lijek reagira (nešto po palcima gleda).

I još…

pogledao je adrianove papire,pogledao kako hoda i ja sam ga stavila na krevet a on je tada stavljao razne lijekove na njegova prsa i rastezao mu ruke..i tako za svaki lijek posebno..nije mi jasno sto je radio?onda je rekao da ja legnem da na meni prekontrolira..rekao je da mislim na adriana i meni stavljao lijekove na prsa pa rastezao ruke i tako za svaki lijek..

A najvažnije:

kod šimetina je pregled 200 kn

Ovo je prekrasno. Odete kod dr. Šimetina, on vas dijagnosticira tako da vam ponudi boje na odabir, a onda vam stavi lijek na prsa i gleda povratnu reakciju. Naravno, obe metode su apsolutno izmišljeno smeće, kao da ih je neko dijete izmislilo. Prva je analiza boja, nešto poput ovoga – PDF. Druga je ni manje ni više nego primijenjena kineziologija (1,2). Dakle, dobit ćete ne jednu, već dvije potpuno izmišljene, nepostojeće dijagnostičke metode, a sve u svrhu dobivanja izmišljenog, šarlatanskog lijeka. Sve to za samo 200 kuna! Koja bagatela…

Morat ću opet citirati dragog Dirka Gentlyja jer je apsurd presličan:

Jako mi je drago što ste me to pitali, gđo Rawlinson. Izraz ‘holistička’ odnosi se na moju uvjerenost da je ono što nas se ovdje tiče temeljna međusobna povezanost svih stvari. Ja se ne bavim takvim sitnicama kao što su prah za otkrivanje otisaka, izdajnički ostaci prljavštine po džepovima i glupi otisci stopala. (…)

Dakle, našeg Ratimira ne zanima anamneza, moguće alergije, kontraindikacije, detaljni liječnički pregledi, objektivna mjerila…. Ne! To je za obične smrtnike! On će dijagnozu postaviti beskompromisno, na svoj način.

Sve u svemu, posve je jasno koliko je naš dr. Šimetin kompetentan i profesionalan. Izgleda da ga i određeni presjek katolika mrzi, jer je on dio nekakvog “Kruga prijatelja BRUNE GRÖNINGA”. Iskreno, ni ne zanima me kakva je tu točno budalaština u pitanju, znam samo da se trebam držati podalje.

No, da odradimo još par detalja iz emisije.

(05:00) Voditeljica opet vraća temu na stil “mi znamo što je za njega dobro” i navodnu Lovasićevu paternalizaciju medicine. Tu opet nailazimo na par bisera, poput izjave da liječnik ne može znati što je pacijentu.

Da, pacijent ima svoju osobnu percepciju i može osjetiti određene nelagode, no liječnik ima u svom arsenalu čitav niz dijagnostičkih alata i metoda kojom objektivno može procjeniti što je s pacijentom. Što je s hipohondrima, dr. Lovasić? Znaju li oni najbolje što im je? Možemo li napokon prestati pretvarati se da svatko najbolje zna što mu je osobno? Takva seoska banalizacija liječničke profesije vam ne ide na čast, dr. Lovasiću.

A u svrhu velebne demokratizacije medicine, još jedan nenadmašan biser:

Ako pacijentu ne objasnite zašto on treba uzimati taj lijek, zašto on ne preuzme tu odgovornost uzimanja lijeka, onda nećete nikada dobiti uspjeh u terapiji

Nenadmašno. Ja sam očito kreten, jer mislim da (za primjer) antibiotici imaju antibiotsko djelovanje čak i ako ne znaš da ih uzimaš, a pogotovo bez obzira da li vjeruješ u njih. Smiješno mi je do koje razine se čovjek može spustiti da argumentira neobranjivo.

(6:20) Voditeljica pita od čega se pravi i kako djeluje homeopatija, je li sigurna?

No prvo, dr. Šimetin se nadovezuje na dr. Lovasića:

tijelo čovjeka najbolje zna što on treba.

Ajmo još malo mantre, doktore… Zašto su onda uopće potrebni lijekovi? Zar će tijelo znati da je u slučaju raka potrebna kemoterapija? Kako bi to uopće znalo kad su stanice raka upravo mutirane tjelesne stanice koje imunološki sustav ne prepoznaje kao strane? Ili što je sa autoimunim bolestima? Tad tijelo “zna” što mu treba i napada samo sebe. Ali da, vaše poštapalice ne moraju imati smisla, one su tu samo da propagiraju homeopatiju javnosti.

Dalje, pri opisu djelovanja i spravljanja homeopatije, dr. Šimetin proces opisuje s oslobađanjem toplinske energije iz zapaljenog ugljena. To je fascinantno, jer ja sam mislio da se tu radi o mućkanju s vodom i razrjeđivanju – pa onda još malo mućkanja dok ne dobiješ VODU. No dobro, on valjda zna

(09:00) Slijede pozivi gledatelja s upitima.

Uglavnom, ništa presenzacionalno, no dr. Šimetin se ne libi nuditi homeopatske pripravke ljudima na kemoterapiji, iako je “pohvalno” da se donekle ogradio i rekao da homeopatija “nešto bitno u vezi raka ne može učiniti”

 Završna riječ

Voditeljica i njena 2 sugovornika se sretno slažu da je zaključak koji treba izvući iz emisije taj da je potrebno kombinirati alternativne metode s konvencionalnima u svrhu izliječenja pacijenata.

Iskreno, ne znam koja je bila uloga dr. Lovasića u emisiji. On je kroz nju mirno projedrio, prioritet mu je očito bio ne zamjeriti se nikome, već mirno čekati kraj i ispuniti razlog zbog kojeg je i došao – reklama stručnog skupa o palijativnoj medicini. Makar se nadam da mu je to bila svrha jer se bojim da je to možda jedino konstruktivno čemu je dao doprinos u ovih pola sata.

Dr. Šimetin je u potpunosti ispunio svoju svrhu, i bez previše otpora gurao svoju demagogiju pod nos tisućama i tisućama gledatelja.

Moram reći da sam uznemiren. Ne znam očekujem li previše, no mislim da je razumno očekivati da javna televizija u emisiji koja navodno informira građane o zdravlju i medicini ima nekakve standarde predstavljanja informacija. Ako neki šarlatan već mora biti na TV-u, bilo bi lijepo da se u blizini nalazi i netko tko mu se može argumentirano suprotstaviti, a ne slijepo gutati sve što on kaže. Iz tog razloga se nadam da će i gospođa Sanja malo bolje kritički filtrirati izjave svojih gostiju i bolje reagirati na njih. Uz, naravno, bolji odabir gostiju kao temelj svega

Laku noć, sretno.

Zar ne znaš, sine, sa koliko malo mudrosti se upravlja svijetom?

Axel Oxenstierna, 1648.

Nažalost, čini se da ovaj citat i danas itekako vrijedi.

Stjepan Mesić je u studenom, povodom “mjeseca tradicionalne kineske medicine” u Opatiji, zajedno s kineskim veleposlanikom promovirao TCM.

Cijeli projekt je ocijenjen kao izvanredno uspješan, a organizatori su bili Grad Opatija, Primorsko-goranska Županija i Thalassotherapia Opatija.

Srećom, nedavno sam pisao o akupunkturi, pa neću dosađivati s ponavljanjem o njenoj neučinkovitosti… Radije pročitajte tekst: Akupunktura – dobar biznis, zdravlja “ni za lijek”

U svakom slučaju, neprihvatljivo je da državne institucije (Mesićev Ured bivšeg predsjednika RH) i lokalna samouprava neodgovorno propagiraju neučinkovite i potencijalno štetne terapije na neinformiranu i krivo informiranu populaciju.

Po procjeni od 800 izvedenih tretmana i prosječnom cijenom od preko 150kn, postaje jasno da je iz džepova građana tijekom mjeseca studenog izvučeno preko 100000kn. Nije li se taj novac mogao bolje upotrijebiti? Primjerice u dobrotvorne svrhe? Ili na naš zdravstveni sustav koji grca u dugovima.

Manje zlo bi bilo da su ljudi došli na nekakvu nespecifičnu relaksaciju, bez da im se puni glava o navodnom liječenju, no međutim to nije slučaj:

‘U početku smo mislili da će ljudi dolaziti većinom radi relaksacije, ali mislim da je 80 posto njih došlo na liječenje’, kazala je Qu Yi.

Sramotno.

Propagandu o navodnoj ljekovitosti TCM-a dobro ilustrira ovaj promotivni letak (PDF).

Primjerice, u njemu se eksplicitno navodi kako Tui Na masaža i Gua Sha terapija “povećavaju imunitet”, ušna terapija (aurikuloterapija) “djeluje na cijelo tijelo i niz bolesti”, te da je akupunktura “djelotvorna kod … paralize lica, išijasa, lumbaga, artritisa”. Studije koje pokazuju bilo što od navedenog jednostavno ne postoje, a ovo je u pravom smislu riječi lažna reklama i prijevara. Već dugo čekam odgovor iz Thalassotherapije na upit o dokazima za navedene terapije, još ga nisam dobio.

Iz ureda gospodina Mesića sam dobio tek političku retoriku i debatni nastup, a ne osvrt o dokazima, učinkovitosti i opasnostima kineske medicine. Toliko o profesionalnosti ‘Ureda predsjednika Republike Hrvatske po prestanku obnašanja dužnosti’, na kojeg kao građani utrošimo i do 2 milijuna kuna godišnje.

Uzmeš iglu. Nađeš točku na koži povezanu s tvojom bolesti. Zabodeš iglu i ozdraviš.

Kako? Zašto?

Akupunktura je drevni kineski princip liječenja u kojem se bolesti liječe manipulacijom određenih točaka na koži (akutočke) pomoću tankih igala. Po starom vjerovanju, tijelom prolazi 14 meridijana kojima neprestano kola chi (qi) ili životna sila. Premisa je da sve ljudske bolesti nastaju uslijed blokade i otežanog protoka životne sile kroz iste meridijane, što se pokušava liječiti zabadanjem tankih igala u akupunkturne točke. Izvorno, tih točaka je bilo 365, no danas, zahvaljujući mnogim konfliktnim školama ih se može sveukupno izbrojati oko 2000.

Ovo itekako podsjeća na druge šarlatanske alternative, poput refleksologije, iridologije, ili onih izravno proizašlih iz akupunkture, poput akupresure (pritisak umjesto igala) ili aurikuloterapije (ušna akupunktura).

Ako malo razmislimo, svjesni smo da je svaka stara, primitivna kultura imala način objašnjavanja svijeta, a pogotovo razliku između živog i neživog. Kako nisu imali fiziku, biologiju, kemiju, naši preci su se okretali mističnim konceptima poput duše, životne energije, elana, chi/qija… Na zapadu, tih koncepata smo se uglavnom odrekli jer smo došli do objektivnih, znanstvenih objašnjenja tih pitanja. S vremenom, naš znanstveni pristup se širi svijetom, pa tako stiže i u Kinu. Još 1800. godine, Kinezi bi u prosjeku doživjeli tek 25 ili 30 godina. To se počelo drastično mijenjati tek kad su usvojili neke moderne koncepte poput teorije klica ili mikroba, te s njima čistu vodu, kanalizaciju, cijepljenje, modernije zdravstvo… Danas im je prosječni životni vijek 75 godina. Ako je akupunktura stvarno korisna, postavlja se pitanje zašto se životni vijek Kineza produljio tek nakon što su prestali koristiti akupunkturu (i ostale primitivne metode) kao primarni oblik njege.

Pri malo detaljnijem proučavanju modernije kineske povijesti, saznajemo da je akupunktura čak više puta bila zabranjivana u Kini (1822. i 1929.), u svrhu proširenja efikasne moderne medicine. No, politički (Maova kulturna revolucija) i ekonomski faktori su je neizbježno vratili u uporabu. Naime, urbani dio Kine je neizmjerno bogatiji od velike većine populacije koja još živi na selu. Iz tog razloga se moderna medicina u pravilu prakticira samo u urbanim djelovima, dok ostali dijelovi Kine zbog siromaštva u pravilu još uvijek ovise o drevnim, neznanstvenim i neefikasnim metodama.

Tu se javlja jedna zanimljivost. Na zapadu je akupunktura popularna već nekoliko desetljeća, prizivajući se na Kinu i njihovu drevnu kulturu i navodno iskustvo s takvim metodama liječenja. U tom istom periodu, bogatiji Kinezi se liječe efikasnom “zapadnjačkom” medicinom dok politička hijerarhija još uvijek nominalno podržava tradicionalnu medicinu (akupunkturu i sl.) jer država ne može priuštiti adekvatan standard njege za cijelo stanovništvo. Pri tome, kineski politički vrh se poziva na zapad: “Bogati zapadnjaci koriste akupunkturu usprkos svojoj razvijenoj medicini, očito je to efikasna metoda liječenja”. Tako se stvara svojevrsni začarani krug iracionalnosti i šarlatanstva gdje deblji kraj izvuku ponajprije siromašni kinezi i zapadnjaci koji vjeruju misticizmu, a ne znanstvenom procesu.

Po samoj svojoj definiciji, chi se ne može izmjeriti, detektirati ili dokazati. Ni meridijani, dakle, kao kanali kojima taj nepostojećichi kola su također nepoznati anatomski, ili preko bilo koje empirijske metode. Suvišno je ulaziti dublje u ovakve paradoksalne besmislice… Ako se nešto ne može detektirati – kako znamo da postoji? Ako je nešto moguće u praksi izmijeniti i popraviti (iglama, dodirom, strujom…) – zašto se ne može i detektirati sličnim metodama?

A efikasnost?

Tisućama godina čujemo razne pričice, anegdote kako akupunktura uistinu djeluje. Međutim, to smo imali i na zapadu za humoralnu medicinu, puštanje krvi i pijavice, pa smo ih se ipak odrekli s napretkom prave medicine. Jedina razlika s kineskom medicinom jest da nam je ona zanimljiva, strana i još neisprobana. Što se tiče objektivnijih metoda, prva znanstveno ispitivanja u Kini su počela tek u drugoj polovici 20. stoljeća, i sva su mahom bila pozitivna, sve do kraja 90-ih kad su negativni rezultati počelil stizati na kapaljku. Sama činjenica da su sva ispitivanja bila pozitivna (bez obzira što ispitujemo) nas vodi do zaključka da tu “nešto smrdi”, odnosno da se uz lošu metodologiju, ovdje radilo i o kulturnoj pristranosti i miješanju politike u znanost. U isto vrijeme, istraživanja na zapadu daju puno realnije rezultate – novije, bolje dizajnirane studije, redovito pokazuju da akupunktura nije ništa bolja od placebo efekta.

Za primjer, studija s 3 grane: akupunktura (igle u ispravne akutočke), igle (igle u krive ili nepostojeće akutočke) i lažna akupunktura (lažne igle). U ovakvim studijama, bez obzira na mjerila, sve 3 grane redovite pokažu međusobno identične rezultate. Dakle, akupunktura nije ništa bolja od lažne akupunkture! To uvjerljivo pokazuje da je sav “učinak” akupunkture u nespecifičnim efektima povezanim s placebom. Neke studije pak pokazuju mogući terapeutski učinak u smanjenju boli, no takve studije su u pravilu slabije kvalitete, ili koriste elektroakupunkturu (akupunktura uz električnu struju provođenu kroz igle), što je apsolutno besmisleno pri testiranju akupunkture.

No dobro, pustimo sad studije… Neki ljudi vjeruju u snagu placebo efekta, pa se zato odlučuju za alternativu poput akupunkture. Zašto im ne dopustiti da troše svoj novac na akupunkturu… Ne može štetiti, zar ne?

Krivo.

Kao prvo, placebo ne predstavlja nikakvu mističnu moć samoizliječenja koju konvencionalna medicina ignorira i zataškava. Dakle, nećete biti izliječeni takvom terapijom. Kao drugo, itekako može štetiti. Akupunktura često izaziva najrazličitije komplikacije od infekcija, sepse, oštećenja živaca, pa čak i smrti. Ove teže komplikacije su jako rijetke, no ipak… Čemu riskirati ako ne postoji mogući pozitivni učinak? Treće – novac je bitan.

$$$$$$

Teško je dovoljno naglasiti da je akupunktura (kao i ostatak alternativne medicine) jedan veliki biznis.

Alternativna medicina kao sektor aktivno oštećuje konvencionalni sustav medicine oduzimajući mu novac. Nedavno, na promociji Tradicionalne Kineske Medicine u Opatiji se za jedan tretman akupunkture trebalo izdvojiti 200kn (PDF). Uz 800 planiranih tretman taj mjesec, trošak se penje na 160000kn! Nije li bilo moguće taj novac utrošiti bolje, ne baciti ga na beskorisne ili čak štetne terapije. Nije li bolje te novce utrošiti tako da pošaljemo nekoga s bolnim leđima na plivanje u bazen? Ili masažu? Teretanu? Fizikalnu terapiju? Bilo što, samo da djeluje pozitivno! Pa donirajmo taj novac u dobrotvorne svrhe…

Samo u Americi, na akupunkturu se troše stotine i stotine milijuna dolara. Na cijeli sektor alternativne medicine se utroši oko 40 milijardi dolara. A u svijetu? To je teško i izračunati. Kad shvatimo da se svaki taj dolar mogao iskoristiti na efikasne terapije i istraživanja koja uistinu pomaži ljudima, opasnost slijepog vjerovanja u alternativu postaje jasna. Hrvatska nije toliko rastrošna na alternativnu medicinu (iz ekonomskih, a možda iz vjerskih razloga?), ali utoliko smo siromašniji od Zapada, i svaka zalud potrošena kuna dodatno napreže naše ionako preopterećeno Zdravstvo.

Zaključak: Akupunktura ne pomaže, tretmani su skupi, može imati negativne posljedice, a šteti širem društvu.

Za ili protiv? Odlučite sami.

…je nastao netom nakon ubojstva Osame Bin Ladena, te Steve Paikin započinje upravo tom temom. U nastavku, diraju se zajedničkih točaka svih teorija zavjere, njihovih hijerarhija i različitih “sila zla” protiv kojih se ti teoretičari bore.Naravno, neizbježan je spomen Protokola Sionskih Mudraca, do danas vjerojatno najpoznatije, najutjecajnije i najštetnije urote/prijevare u koju i dalje vjeruju mnogi diljem svijeta.

9/11 – ispovjedi opasnih umova

Nakon intervjua uslijedila je debata, u kojoj se Kay sučeljava s nekoliko istaknutih teoretičara zavjere.

Rasprava je zanimljiva utoliko što nikog ne demonizira a priori, već se kroz argumente može čuti točno što svaki pojedinac misli, odnosno njegov slijed misli. Dakako, u ovome je neizbježan i David Icke, koga vidimo u kratkom isječku tijekom rasprave.

Zanimljivo je vidjeti oprez s kojim zavjeraši prilaze svakom Paikinovom pitanju, vjerojatno zbog straha da ne ispadnu smiješni na javnoj televiziji. Iz tog razloga nema spektakularnih izljeva gluposti, no iz njihovog opreza i pregeneralnih odgovora (posebno pri kraju rasprave) se mnogo toga može iščitati.

BONUS:

Barrie Zwicker s Paikinom u veljači 2008. godine – izravna rasprava o 9/11 napadima i navodnim razlozima za sumnju “službene verzije” događaja.

Magnetne terapije i proizvodi su jako popularni u svijetu, pa ne čudi da su iste ideje i proizvodi doprli i do nas. Procjena Američkog NCCAM-a iz 2007. jest da je svjetsko tržište terapeutskim magnetima vrijedno preko 2 milijarde dolara, a bezbrojni su proizvodi koji tvrde da liječe najrazličitije tegobe pomoću magnetske sile. No dobro, pustimo popularnost… Što kaže znanost – imaju li magneti terapeutski učinak? Ako imaju, koji je mehanizam istog? Na svu sreću, ovaj ako je nebitan jer kratki odgovor na prvo pitanje je ne. Magneti ne djeluju.

O čemu se tu radi? Zašto nam se čini logičnim da magneti djeluju blagotvorno na ljude? Kao i kod mnogih alternativnih terapija, ovdje se radi o pogrešnoj interpretaciji opće poznatih znanstvenih činjenica. Fascinacija magnetima počinje već s njihovim otkrićem, nekoliko tisuća godina prije nove ere. Prirodno je za očekivati da će jedan (u to vrijeme) tako tajanstven materijal biti isproban u terapeutske svrhe. U to doba je placebo bio apsolutna nepoznanica, pa se anegdoticama opravdavalo korištenje najrazličitijih terapija (pijavice, puštanje krvi)… Zašto ne i magneta?

U novije vrijeme problem nastaje širenjem saznanja kako krv sadrži hemoglobin koji sadrži željezo, a pomoću kojeg se kisik raznosi po organizmu. Svi znamo da magneti privlače željezo, međutim željezo u krvi se ne ponaša na isti način kao i obični željezni predmeti u našem makro svijetu. Naime, u mikro svijetu hemoglobina, magneti praktički nemaju nikakvo djelovanje. Ovo je jednostavno testirati kad god dođemo u dodir s otvorenom ranom i magnet približimo krvi – magnet nema nikakvog efekta. Također, područje kože oko magneta ne postaje crvenije i toplije uslijed poboljšanog protoka krvi. Ova nelogičnost postaje još očitija kad se sjetimo magnetske rezonancije.

To je dijagnostička tehnika koja se obavlja pomoću velikog elektromagneta koji je stotinama, tisućama puta jači od običnih frižiderskih magneta u tipičnim terapeutskim proizvodima. Sama činjenica da ljudi uopće prežive takav pregled je dovoljan dokaz da magneti ne utječu na krv. Kako kaže i Wiki:

Nisu poznate nuspojave izlaganju magnetskim poljima i radiovalovima u trajanju i intenzitetu koji se koriste za snimanje na MR uređajima.

Jednostavno rečeno, da magneti djeluju na krv kako to opisuju Dr Levine i njegovi konkurenti, ljudsko tijelo bi eksplodiralo pri svakom MRI pregledu i dodiru s elektromagnetom. Nadalje, čak i da magneti imaju praktičan efekt na krv (u smislu privlačenja/odbijanja), to uopće ne znači da bi se protok poboljšao. Dapače, najvjerojatnije bi se tek stvarali podljevi i ugrušci u blizini samih magneta. A i to je sve pod velikodušnom pretpostavkom da magneti u tim proizvodima prodiru ispod kože, što je daleko od istine, jer njihova ionako slabašna magnetna sila drastično opada sa svakim milimetrom udaljenosti.

Prepreku praktičnoj efikasnosti i terapeutskoj vrijednosti magneta predstavlja činjenica da jedna molekula hemoglobina sadrži tek 4 atoma željeza, koji su jako udaljeni jedan od drugog. To nikako ne ide u prilog njihovoj magnetskoj osjetljivosti koja, iako se mijenja ovisno o oksigeniziranosti krvi, je neupitno praktički neprimjenjiva u bilo kakve svrhe (1,2).

Evo još jedan zabavan način ismijavanja apsurdnih tvrdnji jednog magnetskog proizvoda:

Dobro, mehanizam djelovanja magneta nema smisla… No nekad stvari djeluju bez da ih možemo objasniti. Što kažu studije o efikasnosti magneta? Ukratko – magneti ne djeluju, ne razlikuju se od placeba. Čak i gorespomenuti NCCAM (notoran po lošoj interpretaciji provedenih studija, sve u korist alternative) priznaje:

Znanstvena istraživanja ne pokazuju korist pri korištenju magneta za olakšanje boli.

Mislim, generalno gledano, da su stvari jasne.

A Dr. Levine? Zar nam Top Shop laže??

Anegdote i svjedočanstva su jedino čime ovakvi proizvodi privlače neinformirane mušterije željne pomoći. Unatoč nevjerojatnosti tvrdnji da sićušni statični magneti imaju specifično ljekovito djelovanje, na stranicama Top Shop-a se i dalje nalaze neprovjerene, da ne kažem izmišljene tvrdnje:

- pomaže ukloniti bolove u koljenu
- olakšava kretanje
- poboljšava protok krvi
- podupire čašicu i smiruje napetost na njoj
- magnetska sila prodire duboko u koljeno i djeluje protiv ukočenosti i pomaže povratiti gibljivost zgloba

Mislim da je iz prvog dijela teksta jasno da su ovo sve nepotkrijepljene tvrdnje koje tek zvuče logično na prvi pogled. No to nije sve:

Učinkovitost remena za koljeno pokazuju nedavni rezultati istraživanja, gdje je 88% pacijenata potvrdilo znatno poboljšanje stanja ukočenih i bolnih koljena.

Uh, kako ovo profesionalno i znanstveno izgleda. Nažalost nije ništa od toga. Povratna informacija iz najobičnije ankete u kojoj su ljudi upitani da procjene svoje stanje je apsolutno medicinski i znanstveno bezvrijedna. Sramotno je i da se to pokušava podvaliti kao nekakav dokaz o učinkovitosti. Jednostavno rečeno, ljudi znaju biti jako dobri u ignoriranju subjektivnih simptoma poput boli ili nelagode, a pogotovo kad su u nešto uložili vrijeme i novac. To je jedan od temeljnih razloga zašto su potrebne slijepe studije s kontrolnim placebo grupama. Toga, naravno, nema za ovaj bezvrijedni proizvod.

Više informacija i analizu mnogih magnetnih tvrdnji možete naći na:

Magnetic Therapy – Real Healing or Scam?

Da bar Hrvatska ima nekakvo učinkovito nadzorno tijelo koje prati oglašavanje terapeutskih proizvoda. Pozitivan primjer Australije, upravo za Levineov remen bi nas mogao ponešto naučiti. Ukratko, neutemeljene marketinške tvrdnje o proizvodu su uklonjene, a proizvod nakratko povučen iz prodaje. Dobar prvi korak, ne?

Za malo smijeha pogledajte kratki Penn & Tellerov BS test magneta (i drugih “alternativnih” terapija):

Dr Jack Levine, počivao u miru.

U doba kada nogometne institucije vole pokazati da su moralna vertikala i da su nogometaši pravi uzor djeci, hrvatskoj javnosti se bez posljedica serviraju alternativne new age besmislice. Slaven Bilić se obraća bioenergetičaru – ne “samo” za osobne tegobe, već i da pomogne nacionalnoj reprezentaciji! Zar trovanje javne svijesti (a pogotovo mladeži) budalaštinama nije potez vrijedan sankcija?

Denis Bušelić je čovjek kojem uistinu nije neugodno reklamirati samog sebe gdje god stigne. Prvi put sam ga primijetio nakon Dinamove utakmice s madridskim Realom, kad je dobru trku zagrebačke momčadi (unatoč jasnom porazu) bez oklijevanja pripisao sebi, kao dokaz da je njegov tretman učinkovit. Uz malo istraživanja uspio sam naći članke o njegovim “moćima” još iz 2009.  Svoje moći je, izgleda, otkrio nakon što je preživio napad u kojem je više puta prostrijeljen iz vatrenog oružja. Neki od sportaša kojima tvrdi da je pomogao su: Drago Gabrić, Novak Đoković, Ivan Ljubičić, Roberta Schiavone (osvajačica Roland Garrosa), Mehmed Alispahić, Tonči Kukoč… “Izliječio” je i vlastitog sina od nepoznate smrtonosne bolesti, a i sam je pobijedio 5 smrtnih bolesti.

Naravno, za sve ovo je pružio i detaljnu dokumentaciju i objektivne studije. Ha. Ha. Ha.

Za početak moram reći da me i površna uporaba logike navodi da se zapitam (u vezi njegovog sina) kako je moguće znati da je neka nepoznata bolest smrtonosna? Ako je nepoznata, onda ne znamo da je smrtonosna, a ako je smrtonosna onda mora da znamo o čemu se radi. No, logika nije bitna – bitan je marketing.

Energy Pump 2.0 – Bušelićeva iPhone aplikacija (cijena $9.99)

Tvrdnje Denisa Bušelića nisu ništa novo, bioenergetičara ima ‘ko pljeve’, na svakom su kutku. Čak se i mnogi proizvodi reklamiraju po sličnim principima (sjetimo se iRenew i Ampli5 narukvica), također bez ikakvih dokaza, ali uz brdo anegdota i new age kvantnih referenci. Čitav koncept bioenergetike je izrastao iz prastarih mističnih pojmova poput vitalističkih teorija o “životnoj energij”, pomoću kojih smo u predznanstveno vrijeme objašnjavali razliku između žive i nežive tvari. Danas u doba znanosti znamo da ne postoji dramatična razlika između sastava tih tvari, već tek u interakciji njihovih dijelova. Nažalost, ljudska intuicija otežava širenje znanstvenih činjenica i pospješuje ovakve nebuloze.

Čak ni pojam bioenergija nema smisla, jer energija predstavlja “sposobnost nekog tijela ili mase tvari da obavi neki rad” (Wiki) dok bioenergetičari ne mogu ni definirati, a kamoli detektirati nešto što bi predstavljalo tu vrstu energije u živim bićima.

No, vratimo se na Bušelića…

Ono što me vodi da pomislim da on dobro zna da govori gluposti jest njegova dobro odmjerena javna kampanja u kojem on pazi što priča. Za svaku apsurdnu tvrdnju nađe se i nešto što ima više smisla i u čemu se vidi jedan oprez:

Moja je poruka svima koji traže pomoć i hvataju se za nekakve slamke spasa, a vide je u bioenergiji ili bilo kojem drugom alternativnom liječenju: ne odbacujte olako medicinu jer to je znanost koja egzistira godinama i razvija se svakodnevno i brzo te cijenite rad liječnika i napore medicinskih djelatnika. Ne vjerujte onima koji vam govore negativno o medicini jer na kraju svi oni traže pomoć od iste te medicine koju omalovažavaju bez argumenta.

Koliko god to zvučalo dobronamjerno, ovo je tek njegovo moralno/pravno ograđivanje od štetnih posljedica koje se mogu dogoditi kad ljudi utonu u spiralu ‘alternative’. Postaje jasno da su te smislene izjave bezvrijedne kad vidimo da u isto vrijeme on propagira ovo:

Na kraju se sve svodi na to da je problem u glavi, jer je ljudsko tijelo savršen mehanizam.

Citat vrijedan divljenja, nema što. Okrivi bolesnika za bolest, obezvrijedi sav sportašev trud i odricanje… Energetski tretmani i želja su odgovor na sve! Naravno, citat je apsolutno neistinit.

Ja sam od (Drage) Gabrića stvorio šampiona.

Na osnovu principa “poslije toga, dakle zbog toga” (inače logičke pogreške ‘post hoc ergo propter hoc’) Bušelić tvrdi da je pomogao Dragi Gabriću. Dakle, istom iskvarenom logikom ja mogu tvrditi da je Bušelić odgovoran za Dragino slijetanje s A1 pri čemu je nogometaš zamalo izgubio glavu i ostao bez karijere. Ipak neću, jer doslovno imam pametnijeg posla.

Nažalost, u ovom tekstu ne mogu analizirati ništa konkretno u vezi bio-tretmana jer se ništa konkretno ni nudi – tek pričice, anegdote i teorije koje su ismijane unazad 100 godina. Postoji tvrdnja na stranicama gospodina Bušelića da sportaši koji su bioenergetski tretirani imaju bolje rezultate od drugih (statistički dokazano!). Još čekam odgovor na upit o toj statistici i dokazima. Tako i meni preostaje samo ismijavanje i zdravi skepticizam. Kao i ljutnja, kad unatoč navodnom moralu gospodina Bušelića koji ne želi svoje pacijente udaljiti od konvencionalne medicine, na istim stranicama pročitam ovo:

Nakon početnog tretmana nalazi krvi bili su bolji. Nisam operirana, nisam išla na kemoterapiju i dobro sam, kaže Splićanka Biljana Godinović.

U svakom novinskom prilogu o Denisu Bušeliću saznamo da on ima uspješni teniski klub i da se bavi ugradnjom bazena. Denise, je li samopromocija uistinu vrijedna života žene koju ste osobno udaljili od potencijalno spasonosne operacije i kemoterapije?

J***te se, gospodine Bušeliću.

Nije svako zlo za zlo -  crkvom protiv gluposti??

Još za Dinamove utakmice s Realom sam primijetio da su neki igrači odbili ‘tretman’. Iako je to naizgled dobra vijest za racionalnost, pobojao sam se razloga…. Nažalost, moji strahovi su se obistinili.

Uistinu, Mateo Kovačić i  Ivan Tomečak su odbili Bušelićev tretman, ali ne iz skeptičnosti prema njegovom djelovanju već iz jednostavnog razloga – vjernici su. Stav crkve je jasan:

…kršćanin katolik vjeruje u jednoga Boga Oca, Sina i Duha Svetoga, a ne u nekakve energije.

Iz istog razloga se od tretmana ograđuje Stipe Pletikosa:

Ma kakva bioenergija?! Ja se prvi, a onda i moji suigrači, potpuno ograđujem od toga. Mi smo vjernici i molimo se. Ispunja nas samo molitva i pomaže nam da budemo bolji. Nikakva bioenergija nije nam pomogla, ne želim imati nikakve veze s tim.

Prilično depresivno, no možda se tu treba tražiti sreća u nesreći? Klin se klinom izbija, kažu ljudi, ali kažu ljudi štošta… Kamo sreće da se ta dva klina međusobno unište.

U srijedu, 9. studenog 2011. godine, u Gradskoj Knjižnici u Šibeniku se održala tribina pod nazivom “Egzistencijalno-duhovni pristup problemu ovisnosti”

Hagioterapija (znajući značenje riječi) me fascinirala dovoljno da dođem i saslušam predavačicu Anu Perišić.

Hagioterapija predstavlja liječenje svetim, odnosno svecima (od grčkog hagios – sveto). “Sveta terapija” istog imena potječe još iz davnog srednjeg vijeka kad su ljudi liječili najrazličitije bolesti pomoću molitve, relikvija, hodočašća… Domaća hagioterapija, po receptu Tomislava Ivančića je nešto drugačija, utoliko što se prividno ograničava na liječenje “duhovnih problema”.

Kupujmo hrvatsko? U ovom slučaju NE.

Hagioterapija nije rezultat znanstvenog pristupa, iako se očajnički želi prikazati takvom. Cijela premisa joj je da čovjek narušava svoj duh ako ne živi po katoličkim moralno-etičkim principima. Premisa koja, naravno, nema ni z od znanosti u sebi, iako se silno trude izgledati znanstveno:

Hagioterapija je znanost koja proučava čovjekovu duhovnu dimenziju (1)

Hagioterapija nije alternativa medicini […] već pronalaženje egzaktnih znanstvenih dokaza i puteva kako liječiti čovjekovu duhovnu dušu odnosno rane u čovjekovoj duhovnoj dimenziji. (2)

Hagioterapija prati egzaktne, znanstvene načine za izliječenje (PDF)

Kao da nije dovoljna temeljna problematičnost ovih izjava, pa hagioterapeuti si odmah moraju potpuno proturječiti da stvari postanu zanimljive:

Nedvojbeno je: čovjek je tjelesno, psihičko i duhovno biće. Duh pak nije materijalan, stoga nije dostupan pozitivnim znanostima.

Dakle, hagioterapeuti su “znanstvenici” koji “znanstveno” proučavaju nešto što “nije dostupno” znanosti. Nije li to dobra definicija koju su si smislili? Mogu reći da su znanstvenici, a ako ih netko pokuša osporiti mogu se zaogrnuti u duhovnost za koju kažu da nije znanstvena. Hej, hagiovci! Stalno upotrebljavate riječ znanost. Ja mislim da ona ne znači ono što vi mislite da znači. (YouTube)

Nažalost, ovo je uobičajena taktika u promociji i predstavlja tipičnu otimačinu znanstvenog kredibiliteta od strane šarlatana. Opasnost u prepuštanju ovakvim površnostima postaje jasnija kad vidimo hagioterapeute da promoviraju izjave poput:

40% psihičkih bolesnika ima problema zbog djelovanja magije.

ili

Američki istražitelji kažu da 70% slučajeva raka nastaje na temelju trauma u duhovnoj strukturi čovjeka.

Sad je jasno da i nema prevelike razlike između srednjovjekovne i nove (hrvatske) hagioterapije. Ako je implikacija da duhovni problemi uzrokuju rak, onda najblaža moguća interpretacija ovakvih tvrdnji znači da hagioterapija djeluje preventivno na rak, ako ga čak i ne liječi. Postoje li ikakvi dokazi za ovo? Ne. Opet, postoji amaterski pokušaj znanstvenog djelovanja:

Kakvi su rezultati?
Statistički podaci pokazuju da je putem hagioterapije duhovno zdravlje postignuto kod 54 % osoba, poboljšanje kod 28 %, a za 15 % ne postoje povratne informacije. Rezultat nije postignut samo kod 2 %, a kod preostalog je broja terapija još u tijeku (1 %). (3)

Ovo jednostavno nisu statistički podaci o učinkovitosti terapije – ovo je tek površna statistička obrada hrpe subjektivnih, anegdotalnih povratnih anketa. Anegdote su znanstveno i medicinski bezvrijedne.

Jedini donekle znanstveni rad vezan uz hagioterapiju jest pilot studija na 42 osobe koja navodi poboljšanje kod blage depresije za pacijente. Međutim, to je tek pilot studija, bez kontrolne grupe za usporedbu, s upitnom metodologijom, nedefiniranim odabirom pacijenata i nepouzdanim ocjenjivanjem uspjeha (samoocjenjivanje – najnepouzdaniji način). Valja napomenuti i da su svi pacijenti u pilot grupi bili katolici.

Što se tiče samog predavanja u Šibeniku, vidi se da gđa Perišić ne poznaje znanost niti ju se trudi razumjeti. Ona je kroz predavanje tek 2-3 puta ubacila neku upitnu znanstvenu činjenicu (neke sam već spomenuo). Ostatak se svodio na njen opis svog teškog djetinjstva i pronalaska spasa uz Boga. Bog ne samo da ju je izliječio kao bebu, već joj je kasnije dao svrhu. Nemam osobitu želju sumnjati u njene motive, no imam razloga za brigu u vezi ovog pomodnog šarlatanstva, koje kao da je kombinacija generičke samopomoći poput “Tkanja Života” uz dodatak religije.

Brine me što “brojni liječnici, psiholozi, defektolozi, pedagozi, prosvjetni djelatnici i socijalni radnici samoinicijativno upućuju potrebite u centre za hagioterapiju.” Brine me i činjenica da je ova tribina bila posebno namijenjena “mladima, roditeljima i djelatnicima u području prosvjete, zdravstva i socijalne skrbi”

Moramo biti oprezni kad se naše službene institucije ne uspijevaju obraniti od ovakvog “ruba znanosti”. Ako ste u prilici, urgirajte, educirajte, i odvratite ljude od ovakvih terapije. Preporučite im nešto smisleno.

Laku noć, sretno.