Prvi Maj je u Skradinu bio sve, samo ne neradni dan.
Tad se naime održavao drugi, posljednji dan 5. sajma agroturizma Šibensko-kninske županije. Lokalni proizvođači, kao i oni iz partnerske Virovitičko-podravske županije imali su priliku predstaviti sebe i svoje proizvode široj publici, ali i mogućim poslovnim partnerima.
Kao i na drugim sajmovima ove vrste, alternativna ponuda je bila u punom “cvatu” – od energetskih narukvica i mističnih kristala do čajeva i medova koji liječe gotovo sve.
Jučer mi je poslan članak s dnevno.hr naslovljen
‘Cijepljenje ljudi je kao žigosanje životinja, a zakoni koji ga omogućuju zaostali su iz prošlih vremena’
(h/t Martina)
Autorica teksta je Martina Galjan. Često lamentiram o neumitnoj propasti kvalitetnog novinarstva, znam biti i dosadan, ali ni ovaj slučaj nije iznimka. Za očekivati bi bilo da ovakav tekst piše znanstveno kompetentan novinar, jer je ipak riječ o znanstvenim pitanjima. Čak i ako tekst svrstamo pod generalnu tematiku jer priča o problemima “stvarnih” ljudi, u njemu se argumenti temelje na znanosti, a autorici bi trebala biti dužnost informirati se o temi, postići nekakav balans kvalitete izvora informacija. Ali ne, znanstveni konsenzus je po Martini nešto što se ovlaš spomene (i jednako brzo odbaci), a glavnina priče bude posvećena anegdotama i autoritativnim izjavama dežurnih šarlatana. U tom slučaju mi postaje teško ozbiljno ju shvaćati kao novinarku, a izuzetno mi prikladan postaje njen Twitter tag: @palasmarsa.
Ako niste znali – Bosna ima piramide!
Ne samo to, bosanske piramide su najveće i najstarije od svih dosad otkrivenih, one su perpetuum mobile koji konstantno zrači “nehercijanskom” energijom, a upravo ta energija je ključ ljekovitosti tunela ispod samih piramida. Naravno, riječ je o piramidama kod Visokog, za koje je svijet prvi put čuo još 2005. godine zahvaljujući pseudoarheologu Semiru Osmanagiću.
Bio je to depresivan dan za razum i skepticizam u Šibeniku – još jedno u nizu dobro posjećenih predavanja o temama koje su bliske znanosti samo utoliko što ih Krešimir Mišak shvaća ozbiljno.
Živimo u doba smrti profesionalnog novinarstva. Tiskovine su očiti primjer, najranjivija meta. Radio i televizija odavna pružaju trenutačnije, interaktivnije i šarenije novosti i informacije. Internet agregacija, blogovi, amatersko “YouTube” novinarstvo… To su tek posljednji čavli u lijesu čije zatvaranje još ne znamo spriječiti. Ne znamo čak ni bismo li trebali pokušati ili nas nastala situacija jednostavno tjera na neizbježne promjene. U nedavnoj prošlosti su novine još uvijek nalazile svoju jedinstvenu nišu – kvalitetu reportaže. O nekom događaju ili situaciji bismo čitali sljedeći dan, ali sve bi informacije bile na jednom mjestu, vizualno dojmljive za čitatelja, shvatljive i informativne. Cijela priča nam je bila prostrta unutar nekoliko odlomaka ili stranica. Danas, međutim, stvarnost je drukčija. “Ozbiljne” novine ne preživljavaju izdižući se iznad ostalih kvalitetom svojih tekstova, već ekonomičnošću. Primarni faktor je cijena-po-riječi, a ona uslijed pada cijene izdanja, veće konkurencije i manje tiraže biva sve manja. Tako se gasi ideja novinara koji istražuje, a rađa se copy-paste novinarstvo, sektor u kojem je pojedina riječ najjeftinija.
Za gospođu Šupe sam saznao sasvim slučajno, vidjevši da ima predstavljanje svoje knjige ‘Istine i laži o hrani’ u šibenskoj gradskoj knjižnici 22. listopada 2012. – točno u podne. Bio mi je dovoljan naslov knjige da se potrudim biti nazočan tom predstavljanju. Takva buntovna, autoritativna naslovnica obično dobro predviđa (ne)kvalitetu argumenata unutar samih korica. Sama autorica je odbila moj prijedlog za intervju, tako da je ovaj tekst jedino što mi preostaje.
Ovih dana je u tisku i na internetu nemoguće izbjeći priču o profesoru Magnusu Essandu, koji je u Švedskoj otkrio lijek za rak. Nažalost, iz nekog razloga ga ne žele financirati ni farmaceutske kompanije ni švedske institucije. Zvuči prilično skandalozno? Meni, iskreno – ne baš.
Kada mi je Ajgor preporučio ovaj članak za analizu, prva pretpostavka mi je bila da se radi o još jednom u nizu istraživača koji neodgovornim medijskim istupima pokušava doći do financiranja za svoj marginalni projekt. Doista, to je gotovo svakodnevna pojava – istraživači i izumitelji iz svh polja ljudske radinosti u medijskim istupima tvrde da su na rubu revolucionarnog otkrića, a dio javnosti, zavaran lošim novinarstvom povjeruje u priču i uloži svoj novac u spomenuti projekt.
Originalni članak iz kojeg je ova priča prenesena u naše zaluđene medije je sasvim prihvatljiv. Radi se manje/više o osobnoj perspektivi situacije u kliničkim istraživanja povezanima s rakom, proizašlim iz frustracije autora zbog oboljelog prijatelja. Autor pokušava identificirati uzroke i moguća rješenja trenutnog stanja, kao i moralne dileme kojima informiramo svoje odluke u takvim slučajevima. Članak nije nimalo “urotnički” nastrojen prema farmaceutima, iako je autor možda malo prefrustriran tim izdvojenim slučajem da objektivno sagleda cjelinu.
Što bi to značilo?
Opet možemo uživati u ovoj priči. U ‘Jutarnjem’ od prije nekoliko dana, kao i ‘Slobodnoj’ od jučer pišu se i iznose činjenice koje definitivno ne ostavljaju dojam uravnoteženog, odmjerenog članka i oprezne analize. Strah je ipak najbolji manipulator tiraže…
U članku Ivane Krnić (Jutarnji) saznajemo o troje Hrvata koji su 2009. oboljeli od Guillain-Barre sindroma, navodno uzrokovanog cjepivom protiv H1N1 virusa, iliti ptičje gripe. Svih troje su, izgleda, teško oboljeli, a još dvoje ih je umrlo. Između ostalog, “počašćeni” smo anegdotom gospodina Gušte Juričeva koji je tjedan-dva nakon cijepljenja osjetio slabost u nogama, a u vrlo kratkom roku se našao u komi i liječnici su se borili za njegov život. To je tipičan put teškog GBS-a, autoimune bolesti koja uzrokuje demijelinaciju neurona, što inhibira komunikaciju mozga s ostatkom tijela. GBS nastaje pri imunološkoj reakciji organizma na infekciju, pri čemu tijelo greškom počne napadati vlastito živčano tkivo.
